Danas se zemlje u regiji poput Srbije i Hrvatske višestruko naoružavaju, ali u Bosni i Hercegovini to nije slučaj.
Veliki broj analitičara, pa i aktuelnih političara će se složiti da je pored niza nedostataka, najveća vrijednost Dejtonskog mirovnog sporazuma, završetak ratnih dejstava i stradavanja napaćenog naroda u Bosni i Hercegovini. Nemali broj će kao ključnu predispoziciju za mirovne pregovore navesti kakav-takav balans u naoružanju i vojnoj tehnici, te ljudstvu „zaraćenih strana“.
Danas, 22 godine poslije, zemlje u regiji, poput Srbije i Hrvatske, pritom još i supotpisnice Opšteg okvirnog sporazuma, u Dodatku A Aneksa 1-a navedene i kao garanti ugovora, se višestruko naoružavaju. U Bosni i Hercegovini to nije slučaj. U ovoj zemlji su vojna pitanja i oblast saradnje sa međunarodnim organizacijama i diplomatija u nadležnosti Predsjedništva BiH.
Savjetnik za vojna pitanja bošnjačkog člana Bakira Izetbegovića, Selmo Cikotić kaže: „BiH je već sačinila plan modernizacije svojih oružanih snaga, što je potvrđeno i Planom odobrenim od strane Predsjedništva BiH. To podrazumijeva nabavku novih helikoptera, transportera i drugog naoružanja i vojne opreme – u skladu sa svojim realnim mogućnostima i potrebama“.
Helikopteri za gašenje požara
Međutim, u BiH to ne ide tako lako. Predsjedništvo ne raspolaže novcem. Sredstva za nabavku i inoviranje sadašnje zastarjele i dotrajale tehnike i opreme odobrava Fiskalno vijeće u kojem sjede entitetski premijeri, te ministri finansija državnog i entitetskih nivoa. Globalni fiskalni okvir BiH za 2018. godinu nije usvojen, a izrada budžeta sa predviđenom kupovinom helikoptera za gašenje požara je blokirana.
„Povećanje koje traže na stavci za troškove vojske ne dolazi u obzir i nećemo dati saglasnost“, svojevremeno je podvukao Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska.
U zemljama okuženja je dijametralno drugačija slika. Nabavkom šest polovnih aviona MIG-29, te najavom donacije Ruske Federacije u vidu 13 borbenih helikoptera za vojne i policjske potrebe, Republika Srbija se znatno unaprijeđuje u vojnoj oblasti. Najava ima i za nove radare i rakete, te za inovacije vazdušno-kopnenih snaga za koje vlasti Srbije navode da će se „finansirati iz budžetskog suficita“. Istovremeno, Hrvatska ovih dana otvara ponude iz međunarodnog poziva za nabavku višenamjenskih aviona. Moguća je kupovina aviona američkog tipa F-16 ili švedske fabrike Gripen. Već je pristiglo pet od ukupno 16 borbenih helikoptera Kiowa, a sukcesivno stiže i 16 haubica PzH2000, već izreklamiranih kao „najmoćnije oružje Hrvatske vojske“.
Te i slične informacije zabrinjavaju jedan dio bh.javnosti. Ipak, Selmo Cikotić smatra da: „Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, potpisan od strane učesnika i pregovarača Dejtonskog mirovnog sporazuma, nabavkama oružja, a u ovom slučaju aviona, od strane Srbije i Hrvatske, nije narušen“.
U članu Opšteg okvirnog sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja stoji: „Strane su saglasne da sporazum o naoružanju treba da se zasniva najmanje na sljedećim kriterijumima: veličina populacije, sadašnji vojni oružani efektivi, odbrambene potrebe i relativni nivoi snaga u regionu… Ograničenja za Saveznu Republiku Jugoslaviju će biti 75 procenata osnovnog nivoa; ograničenja za Republiku Hrvatsku će biti 30 procenata osnovnog nivoa; ograničenja za Bosnu i Hercegovinu će biti 30 procenata osnovnog nivoa. Raspodjela za Bosnu i Hercegovinu će biti napravljena između entiteta na osnovu srazmjere () za Federaciju Bosnu i Hercegovinu i () za Republiku Srpsku“.
Kolateralna šteta
Ogroman znak pitanja se sada stavlja nad navedene procente. Gledajući na naoružavanje Srbije i Hrvatske iz perspektiva „ostatka svijeta“, malo šta može biti sporno. Svaka zemlja ima pravo nabavke resursa, uz to još pogotovo odbrambenih, u skladu sa svojim željama i potrebama. Pa Hrvatska i Srbija – pravna sljednica SR Jugoslavije to i rade. U Bosni i Hercegovini je zbog političkog sistema i unutrašnjih nesuglasica nemoguće pratiti susjede, za koje se već ozbiljno konstatuje da vode „trku u naoružanju“. Kolateralna šteta bi mogla biti upravo BiH i Dejtonski mirovni sporazum.
U Aneksu 1-b pomenutog ugovora stoji: „Strane se slažu da je ustanovljenje progresivnih mjera za regionalnu stabilnost i kontrolu naoružanja od suštinskog značaja za stvaranje stabilnog mira u regionu. U tom cilju, one se slažu da je značajno ustanoviti nove oblike saradnje u oblasti bezbjednosti s ciljem da se izgrade javnost i poverenje i postignu izbalansirani i stabilni nivoi odbrambenih snaga na najnižem broju s obzirom na bezbjednost strana i potrebom da se izbjegne trka u naoružavanju u regionu“.
OSCE-ov Forum o bezbjedonosnoj saradnji je po Dejtonskom sporazumu nadležan za praćenje regionalne ravnoteže u bivšoj Jugoslaviji i oko nje, a NATO i članice zemalja za koje se dogovore strane su zadužene za pošivanje odredbi Aneksa 1.
Naš sagovornik smatra da nema potrebe za bilo kakvim reakcijama na dešavanja u najbližem okruženju: „BiH i njene institucije komuniciraju s NATO štabom u Sarajevu oko sigurnosnih i odbrambenih pitanja vezanih za BiH. Ovo što se trenutno događa u susjedstvu nije vezano za BiH, niti narušava sporazume čiji je Bosna i Hercegovina potpisnik. Tako da ne vidim potrebu, a nemam ni informacija da je u vezi s ovim pitanjem iko kontaktirao NATO štab u BiH“, smatra Cikotić.
Podsjetimo da Fiskalno vijeće i Ministarstvo finansija i trezora BiH do 15.oktobra trebaju usaglasiti iznos budžeta za 2018. godinu i predati ga Predsjedništvu BiH. Tek kada se to uradi, istaknuta opredjeljenja Predsjedništva i Vijeća ministara BiH o nabavkama za OS BiH se mogu uzeti u obzir. A susjedi će do tada već moći slati na prvi remont svoju novonabavljenu vojnu tehniku. Svaka sličnost sa devedestim je, valjda, slučajna.
