Gotovo svi mediji u Bosni i Hercegovini prenijeli su vijest kako je predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik donirao odbojkašicama susjedne Srbije 60.000 maraka za osvojeno zlato na Evropskom prvenstvu.
Na stranu za početak Dodikovo hinjsko ništenje matične države, Bosne i Hercegovine, čiji je on na koncu funkcioner i od koje dobija debelu plaću.
Gotovo svi, pa i medijski radnici previdjeli su ovakvom konstrukcijom vijesti jednu bitnu stvar.
Bahaćenje preko sirotinjske grbače
Nije Dodik od svoje babovine podijelio novce sportistkinjama druge države! On je samo pare poreskih obveznika redistribuirao u druge svrhe.
Pojednostavljeno, kad raspolažeš narodnim parama, lako ti je praviti lični marketing. U ovom slučaju velikosrpski i nacionalistički. I da se razumijemo, nije to samo sad i nije to nekakav incident, kada je u pitanju Dodik, samopromocija, sport i narodni novac.
Eto, nedavno je isti taj Milorad Dodik u Istočnom Sarajevu primio svjetskog prvaka u džudou Nemanju Majdova kojem je obećao nagradu od 30.000 KM, a njegovom klubu 20.000 KM za postignuti uspjeh.
Majdov je, treba li to uopšte i napominjati, reprezentativac Srbije.
Prošle godine je, opet po istoj matrici, predsjednik manjeg bh. entiteta dočekao sportiste porijeklom iz Republike Srpske, koji su osvojili medalje na Olimpijskim Igrama u Rio de Žaneiru.
Pazite, ovo je zvanična konstrukcija. Niko nije ni spomenuo da su tu sportisti porijeklom iz BiH.
Inače, ova prilika je iskorištena za promociju SNSD-ovog kandidata za gradonačelnika Banjaluke, Igora Radojičića.
Svi naši porazi i njihove pobjede
Svo ovo bahaćenje narodnim novcima, sav Dodikov lični marketing, svojatanje tuđih uspjeha za čije kreiranje niko ni prstom nije mrdnuo u Republici Srpskoj, velim nisu toliko poražavajući, koliko činjenica da će se sa bahaćenjem složiti velika većina stanovništva Republike Srpske.
A, to je proizvod kolektivnog višedecenijskog ispiranja mozga običnog puka koji se odista vidi kao nekakav dio Srbije.
Dabome, nema to veze sa realnošću i da, taj narod se silno vrijeđa kad ga u istoj toj Srbiji nazovu pravim imenom: Bosanci i Hercegovci. Ili Srbi iz Bosne. Nema, čak ni u Srbiji nekakve leksike, nekakvog jezičkog utemeljenja u „republikosrbijancima“. To ne postoji!
To je kolektivna hipnoza milion ljudi sa zapadne strane Drine, kojima se manipuliše decenijama. A, sport? Pa sport je onaj najjači homogeni lijepak i okidač za nacionalnu i nacionalističku euforiju.
Srbi u bh. reprezentaciji, „neprijatnost“ za Banjaluku
Sa druge strane, upravo sport iz vizure Banjaluke čini nevidljivim silne Srbe, koji kao časni ljudi i vrhunski sportisti nastupaju za zemlju u kojoj su se rodili, za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Dabome, svaki sportista individualno, u skladu sa svojim osjećanjima, željama, ali i uslovima rada i napretka bira svoju sudbinu, pa time i zemlju pod čijom će se zastavom boriti.
To je tako u cijelom svijetu i to nije nikakva novost niti nešto čudno.
Ono što je čudno, odurno i pervertirano je ponašanje jednog bh. funkcionera koji preko grbače svog naroda i njegovih novaca pravi samopromociju i podiže nacionalne tenzije.
Upamtite, Milorad Dodik je bh. funkcioner iz jednog super očiglednog razloga: entitet Republika Srpska je dio Bosne i Hercegovine. Nije to nekakva superekskluzivna izdvojena teritorija na Marsu!
Na koncu, svi ti silni novci, nisu, ponavljam ničije nasljedstvo. BiH, a time i Republika Srpska žive kao u vicu: Čega nema? Nema čega nema.
Možete mantrati danima šta se sve moglo uraditi za gore narečenih 60.000 maraka. Od opremanja škola do saniranja kakve bolnice. Mada, ova komparacija, kako sada stvari stoje, za koju godinu će biti besmislena.
Kad se od srbijanskog kredita časte srbijanski sportisti
Jer, dok se bacaju pare na sportiste druge države, politika koju vodi Dodik i klika mu u matičnoj državi dovela je narod do istrjebljenja. Bukvalno.
Djeca se ne rađaju, škole se zatvaraju, a oni koji su imali tu „sreću“ da se rode u siromašnijem entitetu najsiromašnije države Evrope, bježe glavom bez obzira, preko Macelja i Bregane u bolje sutra.
Pa je tako pijačno licitiranje i pokazivanje patriotizma teškog 60.000 maraka, preko leđa naroda, samo onaj posljednji pir, jedan od zadnjih krugova na ruletu rasipnog sina, što je spiskao tuđe pare.
A, narod, navijek hipnotisan, gleda tog svog kabadahiju, svog Baju i u autodestruktivnom inatu mu aplaudira.
Baja, kome ponestaje novca narodnog, zadužuje se od koga stigne. Samo, nema više ni Rusa, ni Amerikanaca, ni Kineza. Nema više ni MMF-a. Pa je, eto, Dodiku preostalo da se zaduži za novih 50 miliona kod srbijanskih banaka. Dabome, ova vijest se u Republici Srpskoj izgovara kao „plasman kredita“, šta god to značilo.
I onda imamo potpuno apsurdnu situaciju. Milorad Dodik od srbijanskih para „časti“ sportistkinje koje nastupaju za Srbiju.
Opet vic. Pozajmi mi pare, da ti kupim nešto za rođendan.
Kad nema zakona, šerif ga sam napravi
I mislite da je tu sav problem? Da nema više, dalje i dublje? Ne ovo je tek početak! Jer, Milorad Dodik ne misli stati sa ovakvom vrstom donacija. Ne. On planira ovakvu praksu zakonski regulisati.
„Pokrenut ćemo inicijativu da ugradimo u zakon pravo da sportistima koji osvajaju medalje sa reprezentacijama Srbije dodijelimo pravo na nacionalne sportske penzije“, rekao je Dodik.
Pa naravno. Zašto se na nivou BiH jednostavno ne donese zakon kojim se nacionalne penzije dijele i hrvatskim ili možda turskim sportistima?!
Zašto svi kolektivno ne zabranimo sport u BiH i ne okrenemo se narečenim državama? Ionako naši sportisti sami plaćaju putovanja na međunarodna natjecanja ili uopšte ne idu.
Dabome da je sve ovo sumanuto i naopako. Ali je još više sumanuta inertnost države koja dozvoljava pojedincima da na ovakav način i upravo na uštrb države uopšte pokušavaju iznijeti ovakve prijedloge.
Zamislite samo da se usvoji ovakav jedan nakaradan zakon. Silni akademici, naučnici, umjetnici ne mogu niti da sanjaju o nacionalnoj penziji, domaći sportisti se, velim, samofinasiraju, ali zato ukoliko osvojite medalju za drugu državu, postajete obezbijeđeni i situirani do kraja života.
I potpisnika ovih redova ne bi čudilo da se istim aršinima i istim rječnikom posluže npr. Dragan Čović ili Bakir Izetbegović. Pogotovo što ide izborna godina, kad će kojekakvih obećanja biti na kilotone.
Stanovnicima Bosne i Hercegovine mora biti jasno da plaćaju porez u Bosni i Hercegovini kako bi im bilo bolje. Mora im biti jasno da to nisu novci bahatih pojedinaca. I mora im biti najjasnije da je posve normalno tražiti odgovornost za rasipanje para.
A, koliko je pametno, produktivno i po pojedinca korisno čašćavanje tuđih sportista, sami procijenite.
To je stvar elementarne logike i malo zdrave pameti. Kome to nije jasno, nekako je i zaslužio tretman izrabljivanja koji mu Dodik i njemu slični nude na dnevnoj bazi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
