Zar nije čudno da banjalučki intelektualci osuđuju fašizam u Hrvatskoj dok se u njihovom gradu veliča četnički pokret.
“Pavelić sklonio Titov trg: Proustaški političari postigli su cilj – ukinuli su i zvanično ime Trga Maršala Tita u Zagrebu, a uskoro se može očekivati i davanje ulicama i trgovima imena ustaša iz doba Nezavisne Države Hrvatske, navode liberalni hrvatski portali, a euforično prenosi ne tako liberalna Radio-televizija Republike Srpske kao udarnu vijest na svom portalu (http://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=266895)
Jel’ to RTRS postao bastion antifašizma preko noći, blago nama? Nije. Nego, sjetiće se oni malo boljeg pamćenja, to je isti onaj RTRS na čijem čelu je stolovao Dragan Davidović, alfa i omega Dodikovog medijskog servisa, a koji je ostao upamćen po zapijevanju Sprem’te se sprem’te, četnici.
Fašista fašisti oči (ne)vadi
Čudna stvar je ta revizija povijesti i relativizacija fakata. S jedne strane kulja nepodijeljeno zgražanje banjalučke čaršije, potpomognute medijima, nad neospornim profašističkim linčem i terorom zdrave pameti u Zagrebu, a a druge strane veliča se četnički pokret. Koji je, takođe, profašistički.
Kako to?
Pa, posve legalno. Kada su srbijanske vlasti “navukle” i zakonski udarile muhur četnicima kao “dobrim momcima” Drugog svjetskog rata, relativizacija se prelila na manji bh. entitet. I tako je do kraja otovrena Pandorina kutija mutirane istorije. Zašto do kraja? Pa, nju su onomad, još 1991. godine, otškrinuli puleni i jastrebovi Srpske demokratske stranke, utrkujući se ko će biti veći četnik od svog đeda.
Nije vrag da ne znate kako je u Banjaluci promijenjeno 244 naziva ulica još ranih devedesetih? Kako je isti taj Maršal Tito, nad čijiom se promjenom naziva trga u Zagrebu “zgražava” banjalučka čaršija, odavno protjeran iz Banjaluke u ropotarnice prošlosti. Prezren, zao, crveni diktator, komunističko zlo i šta ti ja ne znam šta sve ne napustio je Banjaluku, napustio je glavnu i najdužu banjalučku ulicu, prepunu lipa, i ostavio grad pod komndom četničkih vojvoda Radića i Drenovića Došli su u Banjaluku četnici, to svi znate. I oni živi, i oni amblemični, stari koljači iz Drugog svjetskog rata. Oni što su ovjekovječeni zorno na fotografijama kako ležerno ispijaju svoje piće, o apsurda, u hotelu “Bosna” u Banjaluci i to sa ustašama, domobranima, Italijanima, Nijemcima…
Kakva svinjarija!
Banjalučki mejnstrim mediji pišu kritički o ustaštvu u Hrvatskoj, koje je, nema sumnje, povampireno ustalo i “za dom spremno” stoji kao Kerber ispred Jasenovca… Ali, zar nije u najmanju ruku licemjerno, jadno, bijedno, nekulturno i isforsirano biti apologeta nekog antifašizma dok ti entitet i metaforički i fizički naseljavaju saradnici fašista – četnici?
Proleter Draža Mihailović?
Može li gore? Uvijek može gore. Znate li da je u Rudom formirana Prva proleterska brigada? Prva organizovana vojna formacija koja se borila protiv fašista i nacista u porobljenom dijelu Evrope. Partizani. E, pa kako bi došli do trga te Prve proleterske u tom Rudom, kako bi došli do partizankog groblja, morate proći ulicom Draže Mihailovića. Draža proleter? Totalni apsurd!
Ili, možda nije. Ili je baš putem Draže Mihailovića u ta i takva groblja otišlo u smrt na hiljade partizana antifašista?
Kako objasniti zdravoj pameti, logici, povijesti, ma kako objasniti onim silnim žrtvama iz Drugog svjetskog rata i ovog zadnjeg klanja po Istočnoj Bosni da su četnici, ljudi sa kokardama, “miroljubivi i dobroćudni antifašisti”, koji su isključivo i jedino ratovali protiv Italijana i Nijemaca? Nikako! Jer je to nemoguće. Jer je to podmetačina ljudskosti, prije svega.
Pa onda povampirena čaršija banjalučka, koja kao Mordorovo oko svijetli po entitetu i drži moralne pridike ostatku svijeta o antifašizmu. A sve je jad i čemer, urlik malograđanštine i poluintelektualizma. Istog onog poluintelektualizma koji je instruisan od paljanskih guslara i srbijanskih desničarskih tezgaroša.
Tvorci RS-a od 1941. godine
Pa su nam djeca u RS-u, odgojena na nekoj vrsti mutant tradicije, po kojoj dobri đedo partizan, sa dobrim strikom četnikom, još tamo negdje 1941. godine zajedno stvaraju RS (sic!). Jer, ako niste znali svaki datum koji se desio u Narodnooslobodilačkoh borbi, a koji se dao inkasirati u nacionalističku kasu režima RS-a, ugrađen je na silu Boga i u tradiciju. Pa tako Glas, koji izašao je kao organ Narodnooslobodilačkog pokreta za Bosansku krajinu u Župici kraj Drvara 31. jula 1943. godine, (p)ostaje u ovo zlo doba Glas Srpske.
Dakle, sustavno je ukraden identitet antifašističke novine, koja je postala nacionalistički pamflet i u posljednjih dvije i po decenije legitimni bastion svakovrsnih velikosrBskih ideja. A, to je samo jedan primjer krađe identiteta.
Poučan redak o Titu i Italiji
“Najviše ulica nazvanih po lideru nekadašnje SFRJ Josipu Brozu Titu u svijetu ima Italija – u 11 gradova postoje njegove ulice. U Hrvatskoj, osim Zagreba, u kome se priprema preimenovanje Trga Maršal Tito, ulice, trgove i šetališta nazvane po nekadašnjem predsjedniku Jugoslavije imaju Buzet, Karlovac, Labin, Matulji, Rijeka, Rovinj i Velika Gorica.”
U ovom poučnom tekstiću saznajemo kako se “Zagrebu sprema jedna vrsta obezglavljenja Tita”, saznajemo i gdje to u normalnom svijetu ljudi drže do Titovog imena, lika i djela… Jedino, o gle čuda ironijskog!, ovo objavljuju banjalučke Nezavisne novine, iz grada koji je Tita “protjerao” još na početku posljednjeg rata.
Ali, hajmo biti to kraja objektivni. I u tom Rudom je bilo stanovnika partizanske orjentacije taman toliko koliko je i crnog ispod nokata tog 22. decembra 1941. godine, kada su “dođoši” formirali Prvu proletersku. Stanovnici Rudog, one muške glave od početka, bili su u četnicima. U jotu jednako kao što su stanovnici nekog zapadnohercegovačkog gradića bili ustaše.
Njima je socijalizam, zapravo, bio neprijatnost od 50 godina, a sada, sada je pravo vrijeme. Da se isuču sablje i bajoneti, mitraljezi i ostalo tavansko oružje predaka. Sad je udaren muhur fašističke slobode u pasjim vremenima. Banjaluka živi po tom fermanu već četvrt vijeka, Zagreb, od sada zvanično. Nezavnično, ima tome ihaaj.
Šta je iduće? Sarajevo? Budite sigurni da će biti tako!
Kratka priča o Vladimiru Nazoru
U svijetu postistine, koji vodi raspamećeni rijaliti klovn sa tupeom na glavi, u svijetu u kojem je svaka mraka ustala da istjeruje svoju, a navijek nacionalnu i nacionalističku pravdu, pomirimo se sa tim da je antifašizam pobijeđen. Ovo su sada samo mali postmortalni trnci. Ništa više.
Palanka, sa svojim nikad zatrtim primitivizmom, vaspostavila je svoje vrijednosti – od Zagreba do Banjaluke, od Sarajeva do Beograda. Likovi koji su, poput aveti, ustali iz svojih malih zabačenih mentalnih sela pretvorili su nekadašnje gradove u svoje ruralne habituse.
Za dom spremni ori se ispred Jasenovca, a odjekuje Sprem’te se, sprem’te, četnici sa partizanskog groblja u Rudom. Eto, to je nama njihova borba dala.
Vladimir Nazor, veliki jugoslovenski pjesnik, ostao je, naravno, bez ulice u Banjaluci, zato što je bio, pazite sad, “kontroverzan”. Koliko je revizorima strana i riječ kontroverzan i opus Vladimira Nazora, e da bi se i sami sebe obrukali, pročitajte
MAJKA PRAVOSLAVNA
Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,
– Oh, ta kuća bijedna!
Tražeć okom i rukama kolievčicu malog Jove,
Ikonicu Svetog Đurđa i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel, sve proguta čađa tavna,
Ti, slomljena krepka grana, najbiednija međ ženama,
Majko pravoslavna!
Jesi li se nahodala nogama što jedva nose,
– Oh, te noge bolne!
Jesi li se umorila tražeć Rumu, kravu svoju,
Kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?
Da l’ je vuci rastrgoše, il’ je sakri šuma travna?
Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i mlieko,
Majko pravoslavna.
Jesi li se naplakala nad sudbinom druga svoga,
– O druže ljubljeni!
Izdajom ga uloviše, kao psa izmlatiše,
Mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.
I on, koga srce vuklo djela vršit teška i slavna,
Kao hrom se bogalj vrati, da ti umre na rukama,
Ženo pravoslavna.
Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,
– O jamo prokleta!
Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže
Pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
I boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna.
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
Majko pravoslavna.
Bliediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,
Bol ti preduboku!
Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje,
I nek traje vjekovima. Neka čuju u što sada
Promjetnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.
Šutiš. Bliediš. I oreol mučeništva već te kruni,
Majko pravoslavna.
(U popaljenom srpskom selu kod Vrginmosta, Vladimir Nazor, januara 1943. godine)
Dakle, ljudi koji NISU pročitali lektiru u osnovnoj školi telale o fašizmu i antifašizmu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
