Uvod: Von Grunebaum kaže da “moderno muslimansko društvo kao cjelina, što je veoma žalosno, ne poznaje porijeklo, razvoj i dostinuća svoje civilizacije. Ovo nepoznavanje je,” nastavlja, “djelimično zbog defektivnog obrazovnog sistema, a djelimično zbog preovladavajućih problema “uklapanja” u ovom trenutku. Štaviše, naučne istraživačke metoda još uvijek nisu postale opće prihvaćene.”
Ovaj zadnji iskaz za sobom povlači dvije interesantne stvari. Prva, očigledna: muslimansko društvo, kao cjelina, nema nikakve predstave o utjecaju koje je njegova civilizacija izvršila na moderni svijet, na modernu nauku i civilizaciju. Rijetko će ijedan musliman vidjeti da je engleski svijet, koji dominira našom modernom civilizacijom, najviše putem Amerike, u jednom trenutku svoju nauku i znanje uzimao od muslimana. I druga stvar, podjednako očigledna: ako su sami muslimani nemarni po pitanju njihovog doprinosa, zašto bi ga drugi priznavali za njih? I tako dolazi jedna opća, velika tišina od strane engleskog govornog područja, ali od drugih jezičkih zajednica, što se islamskog doprinosa njihovom naučnom buđenju tiče.
Cilj ovog rada jeste da tretira unaprijed spomenuta pitanja. Očigledno je da neće moći biti sve rečeno u ovom radu; to mogu pokušati oni učeniji. Ono što je ovdje izloženo jeste jedan opći pregled načina na koji je islamska civilizacija utjecala na uspon nauke i znanja u Engleskoj, te na aspekte engleske arhitekture.
Da bi smo to uradili, najprije je potrebno, da iznesemo jedan sažet, opći pregled stanja i jedne i druge civilizacije, muslimanske i engleske, i oštre kontraste između njih, kako bismo u potpunosti mogli da cijenimo veličinu muslimanskog utjecaja.
Kontrasti između islamskog i engleskog društva
“Već prituljena svjetiljka znanja je izdržala i nastavila dalje u trenutku kada je bila spremna na sve, osim na to da se ugasi. Putem Arabljana, ona je došla do nas,” kaže Draper. Njegova sažeta rečenica ne znači ništa, ili, pak, znači sve ukoliko je stavljeno u ispravan kontekst. Scott, Haskins i Metlitzki pomažu u ovom pogledu da naglase u kakvom su poražavajućem stanju bili znanje i civilizacija Zapada, samim tim i Engleska, te kako su muslimani održali znanje i civilizaciju u životu, prije nego li su dalje proslijedili svjetiljku znanja, kako to Draper kaže.
U Endelusu desetog vijeka je, kaže Scott , su u svim pravcima bili sprovedeni veličanstveni akvadukti; Kordoba je bila grad fontana, svi njeni putevi su, miljama i miljama, bili odlično osvjetljeni, znatnim dijelom popločani, održavani u odličnom stanju i njima su redovno patrolirali čuvari mira. Nasuprot tome, u Londonu nije bilo popločanih ulica do 14. vijeka; noću je grad bio obavijen tamom, i tek je pred kraj vladavine Charlesa II (17. vijeka) uvedeno, i to defektivno, ulično osvjetljenje. Smrtnost kuge je jedan ubjedljiv dokaz nehigijenskih uslova kakvi su svuda bili prisutni; vodom se snabdijevalo ili iz zagađenih rijeka ili bunara koji su smrdjeli uslijed zagađenja.
Nazad u Španiji, nastavlja Scott, godišnji prihodi države pod Abdurrahmanom III, u prvoj polovini desetog vijeka prelazili su 300 miliona dolara dok su prihodi engleske Krune krajem 17. vijeka iznosili oko 15 miliona. U vrijeme smrti Elizabete, stanovništvo Engleske je brojalo oko 4 miliona glava, šest vjekova prije toga u muslimanskoj Španiji je živjelo ne manje od 30 miliona stanovnika.
1700-tih godina, London, najveći grad kršćanske Evrope, je imao tek polovinu broja stanovnika Kordobe 900-tih godina, kada su Almeria i Sevilla imale onoliko stanovnika koliko glavni grad Britanskog Carstva 800 godina kasnije. U osvit 11. vijeka, muslimanska dominacija Sicilijom i Španijom davala je sliku univerzalnog uzgajanja i i trajnog prosperiteta, kada je industrija bila unaprijeđivana a nerad kažnjavan, kada je jedan prosvijetljeni duh čovječnosti pružao utočišta u okviru čijih zidova su nemoćni i stari mogli svoje preostale dane da provedu u udobnosti i miru.
Šesto godina iza toga, ono što su danas najbogatiji i najvrjedniji poljoprivredni dijelovi Velike Britanije, tada su bile nenaseljive močvare i šibljaci koje niko nije ni htio posjedovati, ostavljeni radi igre i često posjećivani od strane razbojnika. Jedna četvrtina ukupnog stanovništva Velike Britanije, u nemogućnosti da se sopstvenim radom izdržava, većinu je godine ovisila o javnoj milostinji – u te svrhe je godišnje izdvajana suma novca jednaka polovini prihoda Krune. Sredinom devetog vijeka u muslimanskoj Španiji je postojalo 900 javnih kupatila; toliko ih nije bilo u cijeloj kršćanskoj Evropi u 18. vijeku.
Što se znanja tiče, Engleska je, poput i ostalih zemalja zapadno-kršćanske civilizacije, bila u žalosnom stanju. Glavni centri kulture, kaže Haskins, bili su manastiri, ostrva u moru neznanja i barbarizma, koji su čuvali znanje od istrjebljenja u Zapadnoj Evropi kada se niko drugi nije svojski zalagao za to . “Kada se sjetimo,” primjećuje Lane Pool, “da se kratki prikaz kojeg želimo izvući iz zapisa arabljanskih pisaca, a koji se tiče slave Kordobe, tiče desetog vijeka, u vrijeme kada su naši (engleski) saksonski preci živjeli u drvenim kolibama i gazili po prljavoj slami, kada naš jezik nije bio ni formiran, kada su neke stvari poput čitanje i pisanja bile ograničene na svega nekoliko sveštenika, onda možemo u nekoj mjeri shvatiti izvanrednu civilizaciju “Marokanaca”. ”
***
Ništa ne ističe oprečnosti u znanju kao mjesto posvećeno knjigama. Scott kaže da je biblioteka Mustendira, egipatskog sultana, brojala 80 000 tomova, a biblioteka Tripolija je brojala 200 000 tomova. U 13. vijeku, kada su Mongoli opustošili Bagdad, knjige bačene u Tigris su potpuno prekrile površinu rijeke, mastilo je obojilo rijeku u crno, dok je daleko veći broj knjiga bačen u vatru. Postojalo je 70 javnih kolekcija u Španskom hilafetu, sama velika biblioteka El-Hakima II je brojala 600 000 tomova. Privatne kolekcije pojedinaca bile su srazmjerno velike, poput one od Ibnul-Mesrena, Salahuddinovog ljekara, u kojoj se nalazilo 10 000 rukopisa.
Četiri vijeka kasnije, u kršćanskoj Evropi je, mimo manastira, postojalo svega nekoliko knjiga. Kraljevska biblioteka Francuske je imala 900 tomova, od čega su dvije trećine bili teološki radovi posvećeni pobožnim propovijedima, čudima svetaca, obaveznosti pokornosti svešteničkim starješinama. Njihova jedina vrijednost se sastojala u eleganciji hirografije, i ljepoti ilustracija. Ovo može biti rečeno i za sadržaj slavne Santa Maria de Ripoll (benediktanski manastir u Španiji, op. prev.), na svom vrhuncu pod vlašću Abbot Oliba (1008 – 1046), iz čijeg vremena imamo katalog njene značajne biblioteke od 246 naslova.
Pod muslimanskom vladavinom, bilo je teško naći i muslimanskog seljaka koji nije znao čitati i pisati. U isto vrijeme, u Evropi, ovo se nije moglo reći za mnoge velike ličnosti. Štaviše, u periodu od
9. do 13. vijeka, španski muslimani su imali obrazovni sistem koji nije zaostajao za najnaprednijim sistemima modernog doba. Astronomiju su učili pomoću globusa i planisfera, mjerili su obim Zemlje, izučavali kretanje planeta, mjerili gustinu atmosfere te su im bili poznati prirodni i vještački uslovi pod kojima nastaju pare i gasovi.
Sa nakićenim jezikom možemo nastaviti još dugo. Međutim, to nije potrebno. Ovaj kontrast između civilizacija nije izložen radi gloating o superiornosti muslimanske civilizacije nad onom barbarske Evrope, and all aspects of scuha a contras. Niti je cilj izlaganja ismijavanje muslimana današnjice, za to što su tako nisko palo od vremena njihove slave. Umjesto toga, cilj je da se istakne činjenica da nije moguće za nazadnu Zapadnu Evropu, što uključuje i Englesku, da živi pored društva koje je toliko razvijeno, a da ne pozajmi neke elemente njegove civilizacije, kao što danas muslimani pozajmljuju od Zapada. Stoga, argument na koji nailazimo u engleskim knjigama historije – da je Engleska skočila iz barbarizma u svjetlo kroz svoje sopstvene genije, bez pozajmljivanja od islama elemenata koji su se našli u Engleskoj ubrzo nakon što se ostvario njihov kontakt sa islamom – je apsurdna zamisao.
