U razgovoru za Anadolu Agnecy (AA) Emšo priča o kako rijetkoj vještini je riječ. Sve značajnije munare od kamena u Hercegovini uradili su upravo on i njegove kolege. Netom su dovršili poslove na obnovi Ferhadije džamije u Banja Luci. Radili su munare Karađoz-begove, Ćejvan Ćehajine, Šarića, Lakišića, Vučajkovića, Nezir-agine i svih drugih mostarskih džamija. Pored toga radili su i munare u Stocu, na Osman-pašinoj džamiji u Trebinju, Atik džamiji u Foči, a trenutno rade na obnovi Kizlar-agine džamiju u Mrkonjić gradu.
“Teško ih je sve nabrojati. A jednom ćemo ih popisati sve. Sigurno ih ima preko trideset”, rekao je Emšo za AA.
A sve je počelo sasvim bezazleno. Nakon rata u BiH Alija se vratio svom poslu uzgoja cvijeća i ukrašavanja zelenih površina jer se za to obrazovao. Njegov rođak rahmetli Omer Karahmet, koji je inače bio i vlasnik firme, obnavljajući jednu mostarsku munaru se povrijedio, te poznavajući Alijin urođeni talent obrade kamena zamolio ga da umjesto njega dovrši započete poslove. Alija priča da je volio raditi s kamenom i da ga je ta ljubav i potakla da prihvati ponudu premda se bojao visine. Pogotovo je opasno izvoditi fizičke radove na tako malom prostoru kakve su skele oko munara. Na prve dvije munare na kojima je radio radnici su Aliji osiguravali još jednu skelu i zadirkivali ga nazivajući ih “Alijinim daskama”.
Emšo tvrdi da teško ijedan projektant može nacrtati stvarni oblik munare i njene šerefe, unutrašnjosti mihraba, ukrasne mukarnase po čijim nacrtima je moguće to i uraditi.
“Uvijek nešto zafali. Najsigurnije je da imamo sačuvane stare dijelove pa ih možemo po našim majstorskim znanjima kopirati i napraviti identičnim”, kaže Alija.
On je tu svoju tvrdnju potkrijepio činjenicom da su brojni pa i slavni arhitekti sitne detalje ukrašavanja šerefe i mukarnasa na njima rješavali na način da su najprije zamolili majstore da tu urade. Izradu mukarnasa Alija je naučio od turskih majstora dok su radili na Nezir-aginoj džamiji u Mostaru. Poslije je od ostataka džamije u Počitelji sam kopirao i napravio cijelu šerefu sa mukarnasima.
“Prava je sreće da su dijelovi šerefe od Sinan-pašine džamije ostali sačuvani i da smo na taj način riješili jedan od najvećih problema, kako će izgledati ukrasni oblici na mukarnasima”, tvrdi Emšo.
Alija ne radi betonske munare već samo obnavlja stare porušene, koje su izgrađene u vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini.
“U izradi kamenih munara nigdje se ni gram betona ne troši, ali zato trošimo olovo, vunu, slamu i neke druge materijale. Cilj je napraviti munaru onako kako je prvi put bila izgrađena”, kaže Emšo.
U usporedbi sa betonskim munarama kamene i one koje su građene na klasičan način mnogo su čvršće i dugovječnije.
“Kad završim munaru ja je mogu zaljuljati po pola metra u vrhu, dok bi betonske popucale poput ledenica. U slučaju zemljotresa mnogo su otpornije munare starog tipa”, tvrdi ovaj majstor svog zanata.
On s velikim oduševljenjem govori o starim majstorima, za koje kaže da su neponovljivi.
“Mi danas imamo sve alate i pomagala, ali ne možemo dobiti onu finu liniju koju su oni imali. Morali su poznavati dobro i matematiku. Bili su veći majstori od nas”, tvrdi on.
Od svih na kojima je radio, Emšo izdvaja kao najdražu džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci, jer se radi o izuzetno zahtjevnom poslu sa puno različitih detalja i majstorskih radova. Objasnio je da majstori poput njega poslove obrade jednog kamena urade za jedan dan dok je pravim umjetnicima za to potrebno po nekoliko sedmica. Susretao se na gradilištima i s njima. Razmjenjivali su iskustva i mišljenja.
“Ja poznajem kamen i mogu ga ocijeniti bolje od drugih. Kamen ima svoje tajne, ima vene i moraš znat kako dlijeto postaviti, kojom snagom udariti i mnogo toga drugog”, pojašnjava Alija i dodaje:
“Graditi Božije kuće je zadovoljstvo i ovoga i onoga svijeta. Čast je to koja se ne može objasniti onome koji nije izgradio munaru pa poslije s nje čuo ezan”, rekao je Emšo, koji je i hadžija.
Sinan-pašina džamija nalazi se 300 metara sjeverno od Starog mosta. Podigao ju je hercegovački sandžak-beg Sinan, koji je upravljao Hercegovinom 1474. i 1475. godine, a nakon njega proširio je i uz nju podigao munaru drugi hercegovački sandžak-beg Sinan-paša Borovinić (1504-1506). Sinan paša Borovinić bio je na poziciji velikog vezira osmanskog sultana od 26. 4. 1516. do 22. 1. 1517. godine. Poginuo je u Egiptu. Nasilno je srušena za jednu noć 29.12.1949. godine. Munaru su joj rušili malim sitnim eksplozijama koje se nisu ni čule po Mostaru. Obnova Sinan-pašine džamije počela je 6. febrauara ove godine.
