Dosta je bilo opsesije granicama, tlom i krvlju. Nije bitno u kolikoj, već u kakvoj ćemo zemlji živjeti.
Sadržaj Deklaracije o opstanku srpske nacije koju je najavio generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković, uz sasluženje Milorada Dodika, još nije poznat, ali nije teško naslutiti šta će biti njegove glavne teze. Znajući skromne intelektualne kapacitete Selakovića i Dodika, kao i njihovu beznadežnu zaglibljenost u kaljugu nacionalističkih ideja, jasno je da će narečena Deklaracija biti još jedno kukumavčenje nad zlehudom sudbinom napaćenog srpstva kojem cio svijet radi o glavi (a najviše prvi susjedi), još jedna naricaljka nad ugroženošću ćirilice i srpskog jezika od svega što je tuđe (uključujući i tuđice koje nesmetano rovare), milionita po redu žalopojka kakvih smo se naslušali u prethodnih trideset godina.
U samoj Selakovićevoj najavi ima i nešto pozitivno. On je naveo da “Srbija sada podvlači crtu ispod 20. vijeka”, te da “treba da se preispitamo gdje smo u Evropi i na Balkanu i šta je naša budućnost”.
Zaista je krajnje vrijeme za svođenje računa i orijentaciju u vremenu i prostoru. Donošenje Deklaracije najavljeno je za 25. ili 26. novembar, mada se pominje i 1. decembar, sve značajni datumi u srpskoj istoriji, ali mislim da bi najbolje bilo kada bi taj dokument ugledao svetlo dana 29. novembra. Razlog je jednostavan – to je najsvjetliji datum u novijoj srpskoj istoriji, godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a, tad je udaren temelj državi u kojoj su građani Srbije živjeli najbolje, najslobodnije i najnormalnije od doseljavanja Slovena na Balkan.
Pošto Deklaracija još nije napisana, nije zgoreg uključiti se u svesrpsku društvenu akciju i dati svoj doprinos. Evo jednog skromnog prijedloga Deklaracije o opstanku srpske nacije. Ukoliko se nadležni dušebrižnici ili sam srpski narod zainteresuju za prijedlog, ustupiću im ga po vrlo povoljnoj cijeni.
Uništavajući druge, uništili sami sebe
Opstanak srpskog naroda je pod znakom pitanja. Srbija je postala zemlja iz koje mladi ljudi žele da pobjegnu, u kojoj gotovo niko ne želi da živi. Svi bi da odu u neke sretnije zemlje i žive životom dostojnim čovjeka. Siromaštvo, nezaposlenost, neizvjesna budućnost, odsustvo bilo kakve perspektive, besciljnost, izgubljenost u vremenu i prostoru – tako izgleda Srbija danas.
Ali, prije nego što je ugrozila sopstveni opstanak, Srbija se svim snagama (pogotovo vojnim, paravojnim i policijskim) potrudila da ugrozi opstanak susjednih naroda. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka srpski narod se odao nacionalizmu i šovinizmu do tada neviđenih razmjera. Proglasivši Slobodana Miloševića za vrhovnog vožda, nacionalnog mesiju, novog Karađorđa, Srbi su potonuli u paranoju i teorije zavjere, mentalno zaratili sa čitavim svijetom, da bi na kraju potpuno ogrezli u mržnju i šovinizam.
Slušajući lažne proroke iz SANU, SPC-a i Udruženja književnika koji su na sva zvona podsticali žudnju za osvetom, zazor od civilizacije međunacionalnu mržnju, srpski narod je razorio SFRJ i započeo niz ratova na Balkanu u kojima su ljudi ubijani samo zato što su druge vjere ili nacije. Politika socijalista i radikala koja je godinama uživala podršku birača, dovela je do ratnih zločina, etničkih čišćenja, masovnih silovanja, pljačke, razaranja gradova, spaljivanja sela, sveopšteg uništenja i genocida. Uništavajući druge bez milosti, srpska nacija je na kraju uništila i samu sebe.
Pogledajmo istini u oči
Zato svaki dokument koji se bavi rekapitulacijom novije istorije Srbije mora da počne jasnim i glasnim priznanjem krivice za ratove, zločine i razaranja. Da bi se krenulo s mrtve tačke mora se prvo pogledati istini u oči, ma koliko taj prizor bio neprijatan. Država bi morala da podstiče i finansira istraživanje najmračnijeg i najkrvavijeg djela svoje prošlosti, kako bi se obračunala sa sopstvenim demonima. Istina o ratovima devedesetih treba da uđe u školske udžbenike, neophodno je osnivanje muzeja i drugih institucija koje bi se bavile Miloševićevim dobom. Kao i izgradnja spomenika žrtvama genocida u Srebrenici negdje u centru Beograda.
Politički program oličen u zloj maksimi “Svi Srbi u jednoj državi” biće odbačen jednom zauvjek kao večni izvor sukoba. Nacionalisti su se odvajkada hranili čežnjom za proširenjem teritorija, za osvajanjem novih zemalja, dok ih uređenje države – svejedno bila to mala, velika ili srednja Srbija – apsolutno nije zanimalo. Dosta je bilo opsesije granicama, tlom i krvlju, vrijeme je da se okrene novi list. Nije bitno u kolikoj, već u kakvoj ćemo zemlji živjeti.
Da bismo izgradili državu u kojoj će ljudi željeti da žive, moramo iz temelja promjeniti vrijednosnu orijentaciju. Dosta je bilo mitoloških priča o Kosovu, Lazarevoj kletvi i carstvu nebeskom. Kosovo nije ni kolevka srpstva, ni srce Srbije, ni najskuplja srpska riječ, već susjedna država koja se otcepila od Srbije, jer smo njene žitelje protjerivali, ubijali i držali u potčinjenom položaju. I to iz najbjednijih rasističkih razloga – zato što su Albanci.
Modernija i bolja Srbija
Raskrstićemo s militarizmom, s kultom vojske i ratnika, sa slavljenjem istorije vojevanja. Naš cilj je život u miru – i sa samima sobom i sa susjedima. Umjesto da slijedimo političku agendu iz Garašaninovog Načertanija, Memoranduma SANU i kupusara Dobrice Ćosića koja nas je dovela do propasti, okrenućemo se autorima i idejama na kojima se može graditi zajednički život. Naši heroji više neće biti masovne ubice, naši učitelji neće biti samozvani očevi nacije, već ljudi poput Dimitrija Tucovića, Koče Popovića, Marka Nikezića, onih koji su gradili jednu moderniju i bolju Srbiju. Tada ćemo moći da obećamo susjedima kako nikada više neće morati da strahuju od agresivne velikosrpske politike, a da budemo sigurni da ćemo obećanje moći da održimo.
Stvorićemo društvo u čijem će središtu biti poštovanje svakog ljudskog bića. Svaki čovjek je najviša vrijednost, svetinja, to ne mogu biti ni država, ni nacija, niti bilo koji kolektiv. Negovanjem slobode, individualizma, solidarnosti i saosjećanja kao vrhunskih vrijednosti kreiraćemo ambijent u kojem će svaki čovjek moći da ostvari svoje mogućnosti.
Preokretanje sistema vrijednosti dovešće do prestanka autoviktimizacije i optuživanja drugih za sopstvenu nesreću. Onda više neće biti moguće naricanje nad ugroženošću srpske kulture, jer nas neće zanimati ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka, već samo kultura koja neguje univerzalne vrijednosti, sasvim svejedno s kojim nacionalnim predznakom.
U izdajnicima je spas
Najsvjetliji trenuci u istoriji srpske nacije su bili oni u kojima smo se borili protiv fašizma, da bismo potom gradili jedno bolje i humanije društvo, zajedno sa drugim jugoslovenskim narodima. Sačuvaćemo najbolje iz socijalističkog sistema: socijalnu i zdravstvenu zaštitu, garantovana radnička prava, dostupnost školovanja bez obzira na materijalni status, pokretljivost na društvenoj ljestvici, emancipaciju žena, ravnopravnost građana, bratstvo među narodima… Odbacićemo loše strane: jednoumlje, kolektivizam, kult vođe, autoritarnost… Ukratko – sve obrnuto nego do sada.
Kad se sve sabere i kad povučemo selakovićevsku crtu, suština Deklaracije bi trebalo da bude upravo u tom “okretanju ćurka naopako”. Do tog preokretanja svih vrijednosti i nije tako teško doći. Za početak je dovoljno ignorisati ove nacionalne dušebrižnike koji bi svako malo da donose neke deklaracije, memorandume i načertanija, sve gojeći se na naš račun. I zapušiti uši za vječne plemenske jadikovke dežurnih narikača i sinjih kukavica, Umjesto toga, bolje bi bilo čitati izdajnike, prognanike, odbačene, one koje su ti isti nacional-maheri gurnuli na tešku marginu. Na primjer, Radomira Konstantinovića, Boru Ćosića, Slobodana Blagojevića ili Bogdana Bogdanovića. Jedini lijek za ozdravljenje srpskog društva ionako leži u djelima izdajnika.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
