Crnogorski glumac Andrija Milošević često gledaoce nasmijava do suza.
Rijetko je govorio o privatnom životu i tome kako je uspio da se izbori za svoje “parče hljeba” na daskama koje život znače, da je sa svega četrnaest godina napustio porodični dom, prodavao novine i borio se da upiše glumu na Cetinjskoj katedri.
“Srednju školu sam završio u Podgorici. Sa nepunih četrnaest godina sam otišao od kuće, ali kada kažeš otišao si iz Nikšića u Podgoricu, ne znači mnogo. Tada je bilo mnogo teže, bilo je veliko siromaštvo, nije se moglo, veliki je bio i izdatak za porodicu poslati te na školovanje. Međutim insistirao sam da idem”, prisjetio se Andrija koji ima i brata Velibora koji je krenuo sličnim putem.
Kao i počeci mnogih i njegovi su bili itekako teški.
“Bio sam jedno godinu i po dana u Podgorici u srednjoj muzičkoj gdje sam bio teorijski smjer, ali sam svirao klavir. Prvu godinu sam bio vrlo dobar, ali sam drugu popustio, počeo sam da bazam po ulicama i tako dalje. Tada sam radio kao kolporter, prodavao sam tada popularne novine “Podgorički grafiti”. Radio sam to sa drugovima, čak smo po stanovima išli. Tako smo malo zarađivali, za burek uglavnom”, izjavio je Andrija svojevremeno.
Poslije godinu ipo dana, odlazi u dječje ili pionirko pozorište kako se tada zvalo, kod Vanje Popović. Ali do tada nikada u životu nije pogledao nijednu predstavu.
“Nevjerovatna stvar je da nikada nisam pogledao nijednu predstavu u životu, a da sam upisao akademiju”, rekao je Andrija i otkrio kako je sa šesnaest godina upisao glumu na tada tek otvorenoj Cetinjskoj katedri koju je predvodio glumac Bora Stjepanović koji će kasnije u njegovom životu imati bitnu ulogu.”
“Boro me je prihvatio kao svoje dijete. Imao sam šesnaest godina i vjerovatno je imao dodatnu odluku u mom životu da me edukuje u pubertetu kada sam morao da postanem čovjek. Tako da me je bukvalno naučio svemu, natjerao me je da čitam knjige, koje inače nikada ne bih čitao, natjerao me da se obrazujem na način na koji to treba, natjerao me je da razmišljam drugačije i izbijem tu provinciju iz sebe.”
Ali on se prisjetio trenutaka kada je tokom prve godine Akademiji jedva krpio kraj sa krajem.
“I sa šesnaest godina student na Cetinju u jednim patikama i jednoj trenerci, zima, nema se za cipele. Tako sam furao prvu zimu 1994/1995. godinu. Živio sam pet godina u studentskom domu, bilo mi je fenomenalno, ali zaduživao sam se za hranu, zbog nekih drugih stvari, da bih preživio”, rekao je Milošević koji je prije dolaska u Beograd prodao automobil za koji je zaradio igrajući predstave dok je bio na fakultetu kako bi vratio sve dugove.
“Imao sam sve diplome i gledao sam kako ću da živim. Plata mi 210 eura, a 200 eura plaćam stan. Da se vraćam kući kod mojih to nije dolazilo u obzir ni pod razno, onda sam jednostavno odlučio da odem u Beograd. Prvo sam živio sa djevojkom u Beogradu zajedno, ona je studirala italijanski jezik. Sjećam se ništa nisam radio, išao sam na Kalenić pijacu, kupio mali kuhar i kuhao po cijeli dan.”
Kao velika pomoć na tom putu u Beogradu bio mu je kolega Goran Jevtić.
“Mnogo mi je pomogao Goran Jevtić koji mi je našao posao da pozajmljujem glasove crtanim junacima, pa sam tako i tu uspio da zaradim novac i preko prijatelja nešto. Onda sam se vratio jedan period u Crnu Goru. U jednom trenutku pozvao me je Svetozar Cvetković da se vratim i da radim predstavu na Maloj sceni. Našli su mi stan u Maršala Birjuzova. Ljudi iz “Ateljea” su mi kupili tanjire i čaše, pazili su me kao da sam im najveća zvijezda. To im nikada neću zaboraviti i beskrajno im hvala na tome”, završio je priču glumac koji je danas jedan od najupješnijih umjetnika u regionu.
