Nakon autorskih tekstova predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića i srpskog ministra spoljnih poslova, Ivice Dačića, o pitanju Kosova , tekstom se oglasio i predsjednik Kosova, Hashim Thaçi. Za njemački list Frankfurter Algemajne Cajtung navodi da vjeruje da bi “potpisivanje konačnog Sporazuma o normalizaciji i pomirenju” između Kosova i Srbije bilo dostignuće. Ovaj “istorijski sporazum trebalo da obuhvati i međusobno priznanje kao jedini put kojim će se zauvjek staviti tačku na sve nesporazume” – poručuje. U nastavku pročitajte Thaçijev tekst. Prevod teksta sa njemačkog preuzet sa zvanične Internet stranice predsjednika Kosova.
Kosovo i Srbija pregovaraju pod pokroviteljstvom Evropske unije i uz snažnu podršku Sjedinjenih Američkih Država, sa težnjama za normalizaciju odnosa, sada duže od šest godina. Međutim, treba da priznamo da su veliki koraci načinjeni u tom pravcu, vrhunac je postignut potpisivanjem Prvog sporazuma o principima upravljanja i normalizacije odnosa između Kosova i Srbije, 2013. godine. Potpuna normalizacija, ipak, ostaje nepostignut cilj.
Dvije države i naši narodi teže da izgrade bolju budućnost, u kojoj su svi u potpunosti integrisani u evropsku porodicu (u slučaju Kosova i u evro-atlantske porodice) i budućnost u kojoj uživaju viši standard života i blagostanje koje je drugačije od trenutne stvarnosti. Ali, ovi ciljevi se teško mogu postići uz konstantnost onoga što je srž zamrznutog sukoba između naše dvije države.
Do sada su Kosovo i Srbija imali tri runde međunarodnih pregovora: u Rambujeu, 1999. godine, u Beču od 2005-2007 godine i sada u Briselu – od 2011. godine. Bio sam dio svih pregovora i ponosan sam da kažem da se Kosovo uvjek usaglašavalo sa sporazumima kojima je posredovala međunarodna zajednica. Srbija, s druge strane, ne prihvata nezavisnost Kosova i nastavlja da postavlja mnoge prepreke kako bi naneli štetu našim pokušajima da međunarodno ojačamo stav Kosova.
Zbog tog neprijateljskog stava, težnja Srbije za učlanjenjem u EU i dalje je nesigurna. Dakle, dvije države su blokirane i njihova evro-atlantska budućnost zavisi od njihove sposobnosti da postignu konačni istorijski sporazum o normalizaciji odnosa i pomirenje.
Pregovori u Briselu su se odužili. Sporazum iz aprila 2013. godine je bio politički trijumf, ali sada je prošlo četiri godine od kada je postignut, a neke tačke sporazuma još uvjek nisu sprovedene.
Dok je tehnička priroda bila preduslov za započinjanje razgovora, sada je došlo vrijeme da se suočimo sa poznatim problemom; pitanjima koje sprovođenje tehničkih sporazuma čini težim – nedostatak pomirenja i međusobnog priznanja.
Povjerenje u pregovore stavljeno je pod sumnju čak i kada napredujemo na određenim poljima, jer je svakom posmatraču ovih razgovora jasno da je antagonizam među državama toliko vidljiv, kao što je uvek i bio. Na primjer, dok su razgovori u Briselu proizveli jedan sporazum o učestvovanju Kosova u regionalnim organizacijama, Srbija nastavlja da vodi snažnu kampanju protiv zahtjeva sa Kosova za učlanjenje u međunarodne organizacije, čak i onda kada bi od tih učlanjenja (zahtjev za UNESCO) koristi imalo i za kulturno naslijeđe Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, ili kosovski Srbi.
Svi postepeni uspjesi u pojedinim tačkama bili su bitni. Međutim, ovim tempom naši odnosi bi mogli da se normalizuju tek možda nakon 100 godina. Postalo je jasno da je došlo vrijeme za veću i jasniju viziju i za vođstvo koji će zauvjek rješiti pitanja među nama.
Osnovno pitanje je naravno to što mi nastavljamo da jedni druge vidimo kao protivnike. To što naše duboke podjele krijemo pod tepih, nije rješenje i neće dovesti do pomirenja. Ne možemo da se pomirimo sa tim kuda idemo ukoliko imamo osnovne nesporazume u vezi sa tim odakle dolazimo. To je i razlog zbog kojeg sam udvostručio napore u bavljenju nekim od najtežih pitanja u vezi sa našom prošlošću – formirajući Komisiju za istinu i pomirenje.
Vjerujemo da bi potpisivanje konačnog Sporazuma o normalizaciji i pomirenju između naše dvije države bilo dostignuće. Njime bismo se, mirnim putem – angažovali u rješavanju svih nesporazuma. Konačno, istorijski sporazum između Kosova i Srbije bi trebalo da obuhvati i međusobno priznanje kao jedini put kojim će se zauvjek staviti tačku na sve nesporazume.
Postizanje ovog konačnog cilja jeste izuzetno teško za obe zemlje i zahtjeva hrabro i pametno vođstvo. Snažno vjerujem da je vođstvo, kako na Kosovu, tako i u Srbiji – posvećeno tome šta narod očekuje od nas – da postignemo mir među nama. Kako bi se ovo dogodilo, svi mi moramo da budemo kreativni i da budemo spremni na dalje kompromise. Svima treba da bude jasno da je to potrebno uraditi zbog stabilnog mira naših naroda i generacija koje dolaze.
Kao što se konačnim rješenjem naših sukoba priznaju istorijske i aktuelne realnosti, ono takođe treba da se bavi i zahtjevima budućnosti. Budućnost Kosova, a i Srbije, kao i preostalog djela Balkana jeste u tome da u Evropskoj uniji jedni drugima budemo susjedi prijatelji. Ubjeđen sam da su normalizacija i pomirenje prvi korak u oslobađanju od tereta prošlosti i korak koji će nas voditi ka svjetlijoj budućnosti. Jasno je da kada mi ovako postupamo, Evropska unija treba da prizna naše napore, a dok mi u našem djelu Evrope menjamo brzine, brzina bi trebalo da se promjeni i u vozu prijema u Briselu i glavnim evropskim gradovima takođe. Moramo da se osiguramo da nam „ne prođe posljednji voz“ za stabilan mir.
