Saobraćaj između sela Zagoričani i Potočani, udaljenih nekoliko kilometara od središta Livna, na dijelu magistralnog puta M-16, na dionici između Kupresa i Livna niže prevoja Borova Glava, često zna biti u prekidu i u ljetnim danima.
Razlog za to nisu saobraćajne nesreće, radovi na putu, nego livanjski divlji konji koji se zadržavaju u blizini magistralnog puta ili prelaze sa jednog na drugi dio travnatih površina.
Ekipa Anadolu Agency livanjske divlje konje zatekla je kako se u grupama skrivaju ispod krošnji stabala bježeći od vrućina. Na svaku pojavu “neželjenih posjetilaca”, s obzirom na to da uz sebe imaju veliki broj mladunaca – ždrijebadi, uznemire se i počnu trčati ka sigurnijem prostoru.
Iako su u drugim situacijama vozači gotovo uvijek nervozni i trube zbog takvog stanja, na magistralnom putu kod Borove Glave posve je drugačije. Svi putnici, učesnici u saobraćaju, raduju se susretu sa livanjskim divljim konjima te ovu rijetku priliku koriste za fotografisanje.
S obzirom na to kako se u toku noći livanjski divlji konji više zadržavaju uz samu cestu magistralnog puta, i sami vozači preduzimaju mjere njihove zaštite. Vozači koji izlaze iz područja sela Zagoričani i Potočani kolege učesnike u saobraćaju sa jedne i druge strane dionice magistralnog puta treperenjem svjetala na farovima upozoravaju da smanje brzinu.
Livanjski divlji konji vole da se okupljaju između naselja Potočani i Zagoričani, u istočnom dijelu općine Livno, na oko 920 metara nadmorske visine jer se u blizini nalazi izvor Vrbovnik sa kojeg se napajaju.
Na potezu od oko 140 kilometara kvadratnih na kojem obitavaju livanjski divlji konji, na brdu zvanom Kruzi, na predjelu od Koričina do Borove Glave, ima nekoliko grupa koje broje oko pedesetak jedinki.
Livanjski divlji konji godinama su bili prepušteni sami sebi, odnosno grupi volontera – entuzijasta Planinarsko-ekološkog društva Borova Glava, a često su stradavali na magistralnom putu od nesavjesnih vozača pri velikim brzinama. To stanje se promijenilo u dugoj polovini 2009. godine kada je Općina Livno donijela odluku da livanjske divlje konje stavi pod zaštitu. Od tada se njihova brojnost više nego udvostručila, odnosno sa 167 njihova brojnost se povećala na preko 400, a svake godine bude i prinove od oko 50 ždrijebadi.
Interesantno je da oni svojim nastankom nisu bili divlji konji. Bili su obični, pitomi konji koje su ljudi držali baš u rubnim selima Potočani, Zagoričani, Begovača, odnosno rubnim sela livanjske općine koja gravitiraju Krug planini. Koristili su ih u to vrijeme za rad: prijevoz, transport, oranja…
No, dolaskom mehanizacije prije 40-ak ili 50-ak godina, konji su postali suvišni. Isprva, u ljetnom periodu je bila neka praksa da se oni puste u planinu, a u zimskom periodu da se vrate. Međutim, postali su veliki trošak ljudima koji su ih držali tako da su ih pustili u planinu.
U tih 45 do 50 godina došlo se do onoga što je sadašnje stanje, dakle livanjski divlji konji su potomci izvornih pitomih konja, a ima različitih pasmina, od posavaca, arapskog konja, bosanskog brdskog konja.
Sada nema čiste pasmine, jer je došlo do križanja, ali su dosta otporni kako na vremenske uvjete, tako i na sve moguće bolesti.
