Prema podacima Saveza logoraša BiH, kroz logor Omarska prošlo je više od 8.000 ljudi, a 700 je ubijeno.
Bivši logoraši i članovi porodica ubijenih danas su, u organizaciji Saveza logoraša BiH, obilježili 25. godišnjicu zatvaranja logora Omarska kod Prijedora, jednog od najzloglasnijih logora u Bosni i Hercegovini, te oživjeli bolne uspomene iz perioda kada su od maja do augusta 1992. godine bili zatvoreni u krugu ovog rudnika.
U samo četiri mjeseca pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske tu su doveli više od 8.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Prema podacima Saveza logoraša BiH, 700 je ubijeno.
Preživjeli logoraši i porodice i prijatelji ubijenih obišli su objekte, gdje su logoraši bili zatočeni, uključujući i Bijelu kuću, koja je bila mjesto mučenja i ubijanja logoraša Omarske.
Iz Udruženja logoraša “Prijedor 92” podsjetili su da je iz Prijedora tokom 1992. godine protjerano više od 60.000 stanovnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Polovina ih je bila zatočena u tri prijedorska logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje.
Više od 3.000 je ubijeno u logorima, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u više od 450 grobnica na području Prijedora i susjednih opština.
Bivši logoraš Omarske Satko Mujagić poručio je da je dosta podizanja tenzija, širenja nacionalnizma i da je potrebno prestati sa svakom vrstom diskriminacije.
“Obraćam se [Miloradu] Dodiku na srpskom jeziku da dođe u Omarsku sljedeće godine, da napravimo memorijal. Obraćam se [Bakiru] Izetbegoviću na bosanskom jeziku da obilježi Kazane i Čelebiće. Obraćam se [Draganu] Čoviću na hrvatskom jeziku da obilježi Heliodrom, Gabelu i Dretelj. I da jedanput se okrenu onome što narod želi da čuje, a ne ono što misle da narod želi da čuje, jer narodu je rata i zla dosta”, poručio je Mujagić.
Strani novinari otkrili logore
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković je u razgovoru za Fenu kazao da su u Omarskoj civili mučeni, udarani, silovani i ubijani na najgori mogući način.
Pored rudnika se nalaze se dvije kuće – ‘bijela’ i ‘crvena’. Prema svjedočenima preživjelih, u ‘bijeloj kući’ zidovi su bili crveni od krvi, logoraši su bili mučeni i ispitivani, žene silovane. Ono što se dešavalo u ‘crvenoj kući’ nije poznato, jer iz nje niko živ od logoraša nije izašao.
Mešković ističe da mnogi koji su preživjeli Omarsku kažu da su udarce i nekako mogli podnijeti, ali da im je vrisak i jauk mučenih ljudi zauvijek ostao urezan u sjećanje.
“Nedavno sam razgovarao s jednom logorašicom iz Omarske koja se, kako je kazala, najviše bojala da će je živu baciti u ulje i zapaliti, jer je to bio njihov način ubijanja, čemu je i nekoliko puta svjedočila”, ispričao je Mešković.
Karakterističan način ubijanja logoraša u Omarskoj je, kaže Mešković, bio paljenje živih ljudi u gumama od kamiona, udaranje kundacima, palicama, lancima, ali i izgladnjivanje i žeđ.
“To je bilo ljeto, a po 100 logoraša je vrijeme, kada nisu mučeni, provodili u prostorijama s limenim zidovima veličine 30 kvadratnih metara. Bez vode i hrane”, opisao je Mešković, navodeći da za ubistvo 800 ljudi ne može postojati pojedinačna odgovornost, već da je organizirani sistem pozivao na ubijanja nesrpskog stanovništva.
Dio logoraša logora Omarska je ubijen na Korićanskim stijenama i na Hrastovoj glavici, velikim stratištima na prostoru zapadne BiH, a desetine logoraša podlegli od zadobijenih rana tokom svirepih mučenja.
Početkom augusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su prijedorske logore, a Mešković kaže da su mnogi, zahvaljujući njima, živi napustili ova ukleta mjesta.
