Na Balkanu se divlja djeca tranzicije, naša kapitalistička odojčad, igraju Zapada, demokratije i slobodnog tržišta.
Vijest kaže: “Francuski parlament je usvojio zakon o moralnosti političkog života, kojim se zabranjuje političarima da zapošljavaju članove svojih porodica, što je prvi veći zakonodavni poduhvat predsjednika Emmanuela Macrona.
Zakon zabranjuje ministrima, poslanicima i članovima lokalnih vlasti da zapošljavaju vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje i djecu pod prijetnjom kazne od tri godine zatvora i 45.000 eura”.
Dobro… “Moralnost političkog života” je oksimoron.
Ali, realno, nije im loš zakon. Nama bi, u svakom slučaju, valjao sličan. Ne da ga donesu, jer mi mudrih i pravednih zakona imamo “za izvoza”. Nego da ga, za promjenu, sprovedu.
Naše takozvano “usklađivanje sa pravnom stečevinom Evropske unije” ide glatko baš zato što ovdašnji političari znaju da njih zakoni koje su donijeli ne obavezuju. Kako je govorio Baja Pašić: “Dete, mi zakone ne donosimo za one kojima hoćemo, nego one kojima nećemo da učinimo”. A kao što veli crnogorska poslovica: ko nije za sebe, nije ni za drugoga.
Ako nisi učinio sebi, kako ćeš bližnjem svom? To, dakako, nije jedina ovdašnja narodna mudrost koja slavi korupciju. Evo vam još par: ko sjedi pod kruškom, jede kruške; onome ko pretače med na prstima med ostaje…
Albert Camus je tvrdio kako “vladati znači krasti, i to svako zna”.
Doista: naš čovjek to i zna. Kod nas su ljudi, ne bi li opravdali odluku da glasaju za lopove, razvili pravu malu logičku bravuru, koja glasi: oni koji su već na vlasti, dakle već su se nakrali, krašće manje od onih koji još nisu bili vlast, pa nisu bili u prilici da legalno kradu.
Balkansko poimanje pravne države
Isto je, da se razumijemo, svuda i svagda. Samo što u sretnim zemljama zakon ne važi za ljude koje nikada nećeš sresti, jer žive u svojim dvorcima, avionima i jahtama, pa je ta nepravda gotovo pa apstraktna, dakle podnošljiva. Kod nas, međutim, zakon ne važi za elitu sačinjenu od lokalnih šibicara i pijačnih nakupaca skrivenih pod državnim zastavama i u sjeni bogomolja, za ološ koja ti smrdi pod prozorom, stoga je ta nepravda sve samo ne apstraktna – ona je vrlo opipljiva, zato nesnosna.
Kažu kako svaki zakon ima poneku rupu. Kod nas rupe imaju zakone: rupi je, prosto, potrebno nešto da je uobliči.
Stoga: šta god im iz EU kažu, naši usvoje. Čudi me, pravo da vam kažem, da do sada samoinicijativno nisu donijeli još strožije antikoruptivne zakone od onih evropskih.
Ne znam kako je na francuskom, ali na našem “pravna država” znači državu u kojoj nema ni prava ni pravde. Dok smo živjeli u komunističkoj neslobodi, dok još nismo ni stali na put koji vodi među razvijene demokratije i pravne države, čovjek je, a da ga ne uhvate, mogao ukrasti nešto iz firme: šrafciger, kanister goriva, borer… Ali nisi mogao ukrasti cijelu firmu – cijeli rudnik, kombinat aluminijuma, elektroprivredu, cijeli Telekom, kao što možeš u pravnoj državi.
Dok smo bili zaostali, kriminala je bilo neusporedivo manje pa se čovjek osjećao sigurnije. Sa razvojem pravne države, došlo je do snažnog razvoja kriminala. Ne velim da je povezano, ali brate – koincidira. Onomad su, recimo, ratne zločince hapsili, zatvarali, a ponekog i strijeljali. Sa razvojem pravne države, ratni zločinci su počeli dobijati ulice i biste, kao i sve manje kazne, a to su pratili sve veći, svečaniji i spontaniji narodni dočeci, kada bi se vrnuli sa vaspitno-popravnog boravka u zatvoru sa četiri zvjezdice.
Kad jači tlači
Biće sam vam ovo već negdje ispričao, no nećete mi zamjeriti…
Tokom Olimpijade u Sarajevu neki je nesretni konobar pokušao, čini mi se Kirku Douglasu, naplatiti više nego što je iznosio račun. Neko od domaćina iz Douglasove pratnje to je primijetio. Glumcu su vraćene pare, kojih je ionako imao previše. Negativac koji se pred uglednim gostom usudio oskrvnuti ugled naše zemlje javno je žigosan i ponižen: mediji su, shodno Partijinoj praksi obračuna sa “mangupima u našim redovima” danima brujali o njegovom nepočinstvu.
A šta ako taj konobar nije bio mangup, nego brižni otac, recimo, troje bolešljive djece, kojem je očajnički trebao svaki dinar? Ili je sa porodicom živio u memljivoj podstanarskoj sobi na, recimo, Vratniku, odakle je morao iseliti već sljedećeg ponedjeljka, ne prikupi li do tada novac za kiriju? Šta ako čovjek nije bio kvaran, nego očajan?
Danas, kada se bogatstvo i društveni ugled stiču pljačkanjem čitavih fabrika i paljenjem čitavih država, priča o čovjeku javno osramoćenom zbog 100 dinara djeluje kao bajata bajka sa moralnom poukom koja nije poučna, nego komična i, nekako, nadrealna. Tako, uostalom, djeluju i priče o negdašnjim našim herojima.
Ideologija je slijepa i gluva za finese. Utoliko je svaka ideologija skladište beživotnih misli čija praznina glasno odjekuje, pa se čine velike i značajne. Sva je istina u malim pričama koje, kao pod smetovima snijega, leže na bjelini margina važnih, svijet-definišućih ideja.
Zemlje koje su nikle kao cvijeće iz groba Jugoslavije, evo jedne takve male istine ispisane nevidljivim mastilom, i nisu države, nego igraonice za bogate: pljačkaonice u kojima se divlja djeca tranzicije, naša kapitalistička odojčad, igraju Zapada, demokratije i slobodnog tržišta. Vaspitačice nema, njeni emisari tek ponekad navrate, blago ukore pa po glavi pomiluju male nasilnike. Kao što nema ni kućnog reda, koji ionako staje u samo jednu rečenicu, koja isto znači i na našem, i na francuskom i engleskom: jači tlači.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
