Da tri konstitutivna plemena u ovoj državi zajednički biraju čemu će spomenik podići, samo bi se o piti i dogovorili. Zašto je onda spomenik piti u Šipovu bizaran?
Draga pito,
Vidim da su ti podigli spomenik u Šipovu. Objektivno, mogli su te i ranije ispoštovati. U formalnom smislu, ti si svetinja par excellence. Bog i batina, ne može ti niko ništa.
Da se na Balkanu slučajno pokrene kakva javna diskusija o nacrtu Zakona o definiciji i poimanju pita i bureka, svi bi trčali da se uključe. Bilo bi jufke do pasa. Na neki referendum s pitanjem “Je li burek legitiman izraz za sve pite i pitice”, odnosno “Smije li se reći burek za ijednu pitu koja nije s mesom” više bi se ljudi odazvalo nego kad bi ih sazvali da se Ustav mijenja. Ne bi toliko stavova, mišljenja, poimanja, posvećenosti formi, suštini i sadržaju mogao cijeli balkanski plebs okupiti ni da se otvori “unutrašnji dijalog” hoćemo li svi u EU, ili će se neka Jugoslavija opet stvarati. A i to je kod nas baš kompleksna tematika. K’o i rat, uloge, pozicije, ratni zločini.
Burek naš bizarni
Spomen svim poginulim u proteklom ratu u ovoj državi ne postoji, i pitanje je hoće li ga ikad biti. No, tolikim smo spomenik podigli, što ne bismo i tebi?
Neki od njih nikakve veze nisu imali sa tim mjestom u kome ih je memorijalizacija zakačila. Eno Stefan Nemanja, recimo. Njegov je memorijal najveći u gradskoj zoni Banjaluke, a s tim gradom on nikakve veze imao nije. Kad je on živio, nije se znalo da Banjaluka postoji.
Recimo, Veselin Masleša je rođen i živio u Gospodskoj, zato se po njemu ulica zvanično i zove, ima petnaest puta manju bistu. Petar Kočić i Ban Milosavljević, u koje se ovaj grad kune, takođe su manji. Branko Ćopić sakrio se iza Stefana Nemanje na 20 metara, sitan i neznatan. Kad sam prvi put vidio njegovu bistu pred Narodnom univerzitetskom bibliotekom u Banjaluci, mislio sam da je to neko pred vrata ostavio da se izbaci u dogledno vrijeme. Toliko se pažljivo odnosimo prema spomenima na one koji su nam dragi. One s kojima veze nismo imali, veličamo kao da su nam rod najrođeniji.
Da ne gnjavim – drago mi je što su ovaj spomenik u Šipovu baš tebi podigli, a ne nekom saradniku okupatora, fašisti, umilniku i kvislingu, ili profašističkoj ikoni periferije i provincije. Tebi bar niko ništa loše ne može reći. Em te svi vole, em si uključiva i prilagodljiva kao pojam i jelo za mnoge stavove, navike i odabire u ishrani mnogih građana ove države.
Neki su mediji spomenik tebi nazvali bizarnim, neki smiješnim. Glas Srpske je ustao da te brani. Evo šta su napisali: “Gotovo sve domaćice sinovima i muževima slale su na ratišta pite, koje su, kako pričaju u ovom kraju, prehranile mnoge i zato je pita simbol koji zaslužuje da dobije svoj spomenik”.
Otkud rat u priči o tebi, draga pito, naprosto ne znam. Naravno, daleko od toga da bi domaćice pravile i slale na ratište muževima i sinovima nešto što ne valja, ili što oni ne vole. Ali da bi neko nešto volio, morao je to bar ranije jesti. Ne vidim potrebu da te u rat uvlače. S druge strane, logično je da će od svih jela baš tebe poslati nekom gladnom na ratište. Kad već treba to jelo da se pošalje na desetke i stotine kilometara udaljena ratišta, mora biti ukusno i kad se ohladi. Nije niko lud da nekom na ratištu pastu Quattro Formaggio pošalje. Zato ti valjda i jesi svetinja, i zbog toga si između ostalog i najbolje tradicionalno jelo.
Kad se uoči gdje se sve danas tebe može pojesti, koliko si samo prema strukturi uključiva, jasno je da ne jede pitu ko je na ratištu, nego ko je naučio. Ali budi realna, to je Glas Srpske, šta si od njega i očekivala? U vlasničkoj strukturi, oni su dijelom vlasništvo Vlade Republike Srpske, rat se u tom listu mora spomenuti na dnevnoj bazi.
Da te pobliže upoznam sa zemljom u kojoj si postala memorijal. Imamo mi i veće bizarnosti – opasnije, jače, bolje. Da bi se na bosanski plac uz more dug 24 kilometra stiglo putem koji je udoban i nije makadamske podloge, hrvatska granica mora se preći dva puta. Dvadeset i pet godina nakon rata, imamo 15 odsto države pod minama. Da su sve na jednom mjestu, bio bi to prostor veći od površine Šipova i susjednog mu Ribnika zajedno. Nasred Prenja, na 1259 mnv, neko je u prošlom ratu postavio minsko polje, pa kad kiša padne mine znaju i da se pomjere, bilo planirana tamo ne bilo.
Nismo mogli za jedanaest godina Zakon o gasu da usvojimo, i izgubili smo zbog toga pravo na 100 miliona eura projektnih sredstava. Istog dana kad su nam to saopštili, parlamentarci se upregli da usvoje Zakon o akcizama i Zakon o osiguranju depozita da bi dobili tranšu MMF-a od 76 miliona eura. Poslanici u parlamentima, ministri u vladama i predsjednici u izvještajima i pravdanjima dostavljaju račune iz kojih bi svako zaključio da su na Bečkom dvoru odrasli i da tamo i borave. Isti ti ljudi u eter ili u javnost sipaju epske govore o ugroženosti, sriču mržnju, vrijeđaju, huškaju; svađaju se i prepiru kao da ih neko u zatvoru drži svezane, i kao da kulturu dijaloga ni u kurikulumu nisu sreli.
Kultura amnezije
Janjska pito, spomenik tebi, kao i ovi što su s tobom svrstani u bizarne, zaista odudaraju od ustaljenog obrasca memorijalizacije. To što je politika memorijalizacije i kultura sjećanja u ovoj državi bizarnija čak i od ekonomskih odnosa, nemoj da te brine. Zbog toga se trg na kome se nalaziš ne zove po nekoj narodnoj heroini, po nekome iz umjetnosti, nauke ili sporta. Nije on nazvan po Simi Šolaji, narodnom heroju Jugoslavije koji se rodio u Pljevi kod Šipova, nego po patrijarhu Pavlu, koji odista nije ni bio u Šipovu. Zato je za vrijeme rata blagosiljao i Karadžića, i Mladića, i mnoge vojnike koji su u rat otišli. O blaženopočivšem ostaje bitna etička dilema: je li patrijarh mislio da je bolje za vojnike, kad već idu u rat, da odu sa blagoslovom. Vjernicima bi taj gest mnogo značio, pogotovo jer je dosta ljudi tek iz kuće mobilisano, nisu svojom voljom i zbog viših ciljeva ni odlazili na klanicu. S druge strane, nije baš teološki i pedagoški blagoslovit’ nekog da ide u rat da pogine pritom pucajući po drugome.
Ti ćuti, još si i dobro prošla u toj priči. To što dnevni list vladajuće stranke u RS tvrdi da si spomenik trebala dobiti jer je mnoštvo ljudi jelo tebe na ratištu, možda znači da ne bi ni dobila trg da nije bilo tog rata i tih blagoslova. U onome što danas znamo kao Bosna i Hercegovina, samo je jedna stvar sigurna – drugu zajedničku svetinju, memorijal naših života, simbol s manje tenzija od tebe, teško da imamo. Da sve u BiH pitaju čemu bi trebalo spomenik da se podigne, oko tebe bi se jedino i dogovorili. Čak bi i oko Golfa 2 bilo napeto glasanje. Sad vidiš da ni tebe ne možemo ispoštovati da se rat i religija ne upletu u cijelu priču.
Moraćemo strpljivo i lagano proći kroz sve ovo. Dobro nam došla, i ostaj nam vječni svjetionik,
tvoj Ljupko.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
