U ljeto 1995. godine, pripadnici “Škorpiona”, zloglasnog odreda srbijanskog SDB-a, pred kamerama su strijeljali šestoricu zarobljenih Srebreničana u Godinskim Barama kraj Trnova. Porodice pobijenih žele podići spomen-obilježje, ali vlasnik posjeda na kojem su strijeljani za zemlju traži četvrt miliona maraka. Radi se o neimenovanom Sarajliji, Bošnjaku koji je naslijedio to imanje.
Posjed na kojem se svakog 17. jula okupe članovi porodica pobijenih Srebreničana prije rata pripadao je nekom Sarajliji koji je tu imao vikendicu. Nakon ratnih godina, kada su se vlasnici vraćali na svoja imanja i obnavljali ih, ta je sarajevska porodica prodala svoju zemlju prvom susjedu. Tako su razrušena vikendica, put i breza pod kojom su strijeljani Srebreničani postali dio njegovog velikog, zapuštenog posjeda. Nakon što su porodice strijeljanih počele dolaziti u Godinske Bare kako bi svakog 17. jula podsjećali na sudbinu svoje djece, vlasnik imanja kazao je kako nema ništa protiv da porodice dolaze niti je protiv ideje da se tu izgradi spomen-obilježje.
No, nešto kasnije, iznio je i svoje uvjete. Spomenik može biti samo veličine jedan s jedan, posjed se mora stalno kositi i održavati. Ukoliko žele veći spomenik, porodice žrtava mogu kupiti zemlju. Izvjesio je i cijenu od koje ne odustaju ni ostarjeli vlasnik niti njegovi nasljednici iz Sarajeva. 125 hiljada eura. Skoro 42 hiljade eura za svaki dunum zemlje na kojem su strijeljali “Škorpioni”. Preživjeli članovi porodica onih koje su strijeljali Medić i njegovi saborci te novce, naravno, nemaju.
“Godinu dana idemo od institucije do institucije da vidimo možemo li išta uraditi, ali su nas samo slali s adrese na adresu”, kaže nam Omer Delić iz Glogove kod Srebrenice, čelnik je udruženja Srebreničana u Švicarskoj. “Kada bismo nekako otkupili plac, mi ne bismo tražili pomoć da izgradimo šehidsko obilježe, sami bismo ga napravili. Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od nekih Turaka koji su nam ponudili izraditi besplatno idejni projekt. Mi zaista ne znamo šta da radimo, kako da napravimo obilježje ovdje kada ne možemo otkupiti zemlju.” Trnovo je općina podijeljena na dva dijela, jedan u Federaciji, drugi u Republici Srpskoj. U općini koja pripada RS‑u rekli su im izdati dozvolu za gradnju, ali pod određenim uvjetima. “Opština nam je tražila idejno rješenje i dokaz da je zemljište u našem vlasništvu 1/1. Odmah su nam kazali da će provjeriti kakav će tekst stajati na obilježju, da se ne može ‘svašta’ pisati. Nama je jasno da oni neće dozvoliti da na obilježju bude napisana riječ genocid”, kaže Delić.
S druge strane, u administraciji općine koja je u Federaciji kazali su im da je nešto novaca za gradnju spomenika već odvojeno iz budžeta. “Oni su nam ponudili lokaciju, mjesto koje je nešto malo dalje od ovog placa, na okretaljci, kako bismo mi tu izgradili obilježje, ali porodice nisu za to, oni bi da spomenik bude ondje gdje su ljudi pobijeni”, kaže Delić. “Teško će biti. Napraviti obilježje veličine jednog kvadrata premalo je, na njega čak ne možemo ni imena ubijenih ispisati… Niko od nas ovdje ne živi, ne znam kako bismo mogli redovno održavati plac. Mi čak moramo platiti da se cvijeće koje se položi na obljetnicu kasnije skloni. Ovo bi mjesto morale obilježiti državne institucije, sramota je da još uvijek to nisu uradile. Da je ovo na sebe preuzela država, ipak bi sve bilo drugačije.”
