Slučaj Milana Lovrića šokirao je Srbiju ovih dana. Milan Lovrić (48) krvnički je smrskao kamenom glavu svojoj supruzi Olgi (39) na ulaznom holu Centra za socijalni rad, u kojem je trebalo da se dogovore kako će viđati djecu poslije razvoda. Milan Lovrić je kasnije izvršio samoubistvo, skočivši pod voz.
On je bio registrovani nasilnik. Ranije je osuđivan za nasilje u porodici, a tek je nedavno izašao sa dvogodišnje robije. Sudski ljekari su isvršili psihološko vještačenje nad Lovrićem i utvrdili da pati od posttraumatskog sindroma, koji je stekao tokom boravka na ratištu devedesetih godina.
Sličan slučaj dogodio se sedam dana kasnije kada je Marko Nikolić u Centru za socijalni rad zadavio sina i ubio ženu. U Srbiji se veoma često događaju slični slučajevi nasilja. Najpoznatiji zločin u Srbiji počinio je Ljubiša Bogdanović (60), koji je 9. aprila 2013. godine počinio masakr i usmrtio 13 rođaka i komšija u Velikoj Ivanči.
Mnogi srpski ratni dobrovoljci, odnosno ratni veterani, kako ih nazivaju u Srbiji, a koji su ratovali i ubijali za Veliku Srbiju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, žive sa posttraumatskim sindrom.
Srbija probleme ratnih veterana zataškava, jer želi da sakrije svoju ulogu u ratovima devedestih godina prošlog stoljeća. Dr Olivera Marković odbranila je doktorsku disertaciju “Društveni položaj ratnih veterana u Srbiji – studija slučaja”.
“Iako Srbija nije zvanično učestvovala u ratovima, funkcioneri njenih državnih struktura na nezvaničan način priznaju to učešće”, piše u svojoj disertaciji dr Marković, prenosi list Vreme. “Međutim, ciljevi zbog kojih je Srbija podržavala angažovanje svojih građana u ratu nisu postignuti, ratom nije došlo do ujedinjenja svih teritorija na kojima žive Srbi, niti su Srbi ostali na teritorijama drugih republika u kojima su živjeli. Veterani su ostali kao simbol te izgubljene politike i zbog toga su nepoželjni i marginalizovani.”
Dr. Marković posebno se bavila nasiljem u porodici koje čine ratni veterani u Srbiji.
“Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive… Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma… Ispitanici govore da ratna trauma kolerira sa nasiljem u porodici i da ove dvije pojave često idu zajedno ali da niko o tome ne želi da razgovara, ni žrtve nasilja, ni državni organi na taj način što bi preduzeli konkretne akcije u cilju suzbijanja nasilja u veteranskim porodicama”, piše dr Marković u svojoj disertaciji.
“Razloge ovome možemo tražiti i u simptomima PTSP-a, od kojih se neki sastoje od pojačanog neprijateljskog osećanja i problema u kontrolisanju agresivnosti. Ispitanici iz ovog istraživanja svjedoče da imaju problem sa kontrolom agresivnog ponašanja, pogotovo prema djeci. Da koriste snažne resurse kako ne bi došlo do fizičkog kažnjavanja djece jer se prije svega plaše od prekomjerne upotrebe sile. Pored toga, govore da imaju ‘kratak fitilj’, nerijetko su došli u sukob sa zakonom, te da nisu tolerantni prema neistomišljenicima.”
