Dokaze o tome objavili su u dosijeu “Deportacija izbjeglica iz Srebrenice”, na osnovu kojih podnose i krivičnu prijavu protiv osoba čija su imena u navedena u dostupnim dokumentima.
Tišinu u beogradskom Medija centru danas su remetili samo zvuk ventilatora i tihi glas Muhameda Avdića, dok je objašnjavao kako je ostao bez oca. Iako je u julu 1995. s porodicom izašao iz Srebrenice koja je bila u obruču trupa Ratka Mladića, njegov otac Azem je spas potražio u Srbiji, gdje ga je srpska granična policija pronašla i vratila nazad, u ruke pripadnika Vojske Republike Srpske. Tog 31. jula mu se gubi svaki trag.
“Risto Šeovac iz Bajine Bašte, komandir staničnog mjesta za kontrolu i prelaz državne granice ga je isporučio. Danas Risto Šeovac živi u Bajinoj Bašti sa svojim sinovima. Risto Šeovac danas uživa u svim blagodatima, ali ne znam kako spava. Da li smatra da je to herojski čin ili zločinački? Ljudi koji su ga preuzeli bili su Pero Milić koji danas živi u Bratuncu sa svojim sinom i svojom kćerkom, koji je dočekao da ih uda i čeka svoju unučad. Takođe, ko je učestovao u zločinu je i Dragan Vasiljević, pripadnik bratunačke policije koji danas živi u Ljuboviji. A ja ni danas ne znam sudbinu moga babe“, ispričao je Avdić.
Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, spas iz obruča koji su oko Srebrenice napravile trupe Ratka Mladića, srebrenički muslimani tražili su i u Srbiji.
Najmanje 30 ljudi koji su pobjegli za Srbiju vraćeni su nazad uz obrazloženje da su ilegalno prešli granicu. Tijela 15 njih pronađena su u masovnim grobnicama sa srebreničkim žrtvama, devet se i dalje vodi kao nestalo, dok je svega njih šest uspjelo da se spasi, navode u Fondu.
Abdurahman Malkić jedan je od šestorice preživjelih. Svjedoči o patnjama koje je doživio, ne samo u rukama pripadnika Vojske Republike Srpske, već i u Srbiji. Dvadeset i dvije godine kasnije, uvjeren je da je suživot moguć, uz međusobno uvažavanje.
“Pored svih ovih maltretiranja, ja ipak ne mrzim, već naprotiv, nemam potrebu da mrzim, već imam potrebu da širim istinu i pričam o suživotu, toleranciji i povjerenju“, poručio je Malkić.
Milica Kostić iz Fonda za humanitarno pravo dodaje da je zastrašujuća činjenica sa su tadašnji državni, vojni i policijski vrh Srbije, ali i građani tog dijela zemlje, znali šta se dešava u Srebrenici i kakva sudbina može zadesiti svakoga ko tamo bude poslat. Dio dokaza o tome objavljen je u Dosijeu.
“Ali smo iznijeli i pregled medijskih izvještaja iz tog perioda koji govore ne samo da su rukovodstvo i organi Republike Srbije znali šta se dešava muškarcima u Srebrenici, to su znali mještani Ljubovije, Bajine Bašte, i mi imamo medijske izvještaje sa njihovim intervjuima gdje oni govore da znaju da se hiljade muškaraca ubija, da je gotovo smiješno pitati se da li su to znali graničari koji su ih predavali, odnosno slali u smrt”, rekla je Kostić.
U Fondu za humanitarno pravo insistiraju na tome da Srbija i Tužilaštvo za ratne zločine nemaju snage da procesuiraju politički, policijski i vojni vrh, radi utvrđivanja odgovornosti za zločine na prostoru bivše Jugoslavije, kao i da se pitanjem deportacije izbjeglica direktno u smrt nikada nijedan sud nije bavio.
