Mihailović je priču započeo od dobivanja jednog pisma, koje mu je govorilo nešto za čim je tragao 20 godina. Njemu je doktor Nikola Nikolić iz Zagreba još prije toga rekao “da nisu policajci sami izmislili sva ona čuda na Golome, već da tu nauka ima uprljane ruke”. A ovo pismo mu je potrvdilo da se radi o nečemu mnogo zlokobnijem. Ispostavit će se da su naučnici i ljekari zloupotrijebili svoje položaje i da su se ponijeli neljudski prema nesretnicima na Golom otoku. Prenosimo djelove interjvua.
“Vrlo zanimljivo pismo o načinima mučenja uputio mi je profesor univerziteta u Sidneyu Aleksandar Pavković 16. septembra 1998. godine. Njegov pokojni otac Ante Pavković je zbog učestvovanja u partizanskom pokretu bio veoma dobro gledan u režimu. Jednog trenutka 1948. ili 1949. godine dr Pavković je zajedno sa svojim profesorom Vladimirom Vujićem, koji je bio predsjednik Srpskog ljekarskog društva, pozvan na neki sastanak u Centralnom komitetu Jugoslavije. Tamo su ih dočekali Aleksandar Ranković i Milovan Đilas.
Đilas je razgovor započeo time kako Sovjeti na javnim procesima uspijevaju da od svojih optuženika dobiju razna priznanja, a da oni to ne uspijevaju. Da li oni znaju, pitao je član Politbiroa psihijatre, neke posebne metode za dobivanje takvih priznanja, efikasnije od uobičajne torture, koja dotle, izgleda, nije davala željene rezultate. Zbunjeni psihijatri su odgovorili da oni nešto takvo ne znaju i da za slične metode nisu čuli. Onda su im rukovodioci rekli da će uz bogate dnevnice dobiti putne naloge za putovanja u inostranstvo, gdje treba da od poznatih naučnika i stručnjaka potraže odgovore na ova pitanja. Posle povratka profesor Vujić i Pavković su o putovanju referirali u Centralnom Komitetu, gdje su ih opet dočelali Ranković i Đilas.
Psihijatri su podnijeli izvještaj da su u inostranstvu saznali da Sovjeti onakva priznanja najverovatnije dobijaju nakon što nad okrivljenima primjene torturu nespavanjem koja mora da traje najmanje deset dana. Đilas je tada postavio pitanje: A da li bi oni mogli, “za Centralni komitet” da naprave eksperiment sa nespavanjem nad desetak “posebno tvrdih komunista”, koji bi im za tu svrhu bili izabrani? To je bilo previše za Rankovića koji je prijekorno rekao: “Ali Đido, mi to ne radimo”!
U svakom slučaju, već u proljeće 1951. godine mučenje nespavanjem u beogradskoj Glavnjači uveliko se sprovodilo. A možda i u ograničenijem obliku to se radilo i na Golom otoku. Inženjer Branko Putnik, prvooptuženi u drugom mostograditeljskom procesu 1951. godine u razgovoru sa mnom tridesetšest godina kasnije nije se mogao sjetiti da li je bez sna držan neprekidno tri ili četiri mjeseca. I na suđenju je dosta neubjedljivo i mlitavo pokušao da porekne priznanja koja su mu u zatvoru iščupana, pa je zatim rezignirano sve prihvatio”.
U jednom od pisama koje su Mihailović i sin dr Ante Pavkovića razmjenili stoji i sljedeće zapažanje sina poznatog psihijatra.
“Psihijatri su zadatak dobro obavili jer nije bilo nikakve tajne: većina vodećih stručnjaka im je rekla da se sistematskim ukidanjem sna od najviše deset dana kod većine ljudi gubi osjećaj ličnog identiteta i kontrole nad postupcima i da se pod takvim uslovima može dobiti sve. Nije im bila potrebna ni terapija niti lijekovi ni posebna aparatura. Moj otac se jako interesovao za Đilasa, kupio je i pročitao sva njegova djela objavljena na engleskom jeziku. Na osnovu svog iskustva i pročitanih djela, njegova dijagnoza je bila – paranoja koja potiče iz potisnute homoseksualnosti. Zaključak o homoseksualnosti je donio na osnovu nekih djelova memoara Đilasa gdje on navodno piše da je kao dijete sjedio kod nekog starijeg u krilu i da je to zapamtio kao nešto šokantno. Drugo, Đilasov sadizam i mazohizam, koji je on pokazivao u svojoj fiksaciji za torturu su, smatrao je otac, poznati simptomi potisnute homoseksualnosti”.
