Neda Ukraden posljednjih nekoliko godina proživljava pravi pakao zbog bolesti majke Anđelije, koja pati od Alchajmerove bolesti i odavno ne prepoznaje svoju kćerku. Popularna pjevačica je progovorila o tome koliko joj teško pada svaki odlazak u specijalizovanu ustanovu u kojoj je smještena njena mama.
Pored svega, ona se trudi da ostane jaka i da ne zaplače pred njom. Jedina komunikacija između njih dvije je pjesma.
“Majka me odavno ne prepoznaje, ima potpuni Alchajmer. Bila sam prije nekoliko dana kod nje. Dobro se drži u smislu da može da hoda i jede. Ona tamo ima stručnu pomoć i medicinsku njegu koja joj je potrebna jer nije lako starati se o njoj”, tužnim glasom kaže Neda i nastavlja:
“Gura nekako, ima 92 godine i ono što je divno jeste da obožava muziku. Nevjerovatno je kako žena pjeva. Pjevala sam joj moju pesmu iz 1987. godine “Srećan ti rođendan, mama”, i ona je pjevala sa mnom, zna riječi. Mene vjerovatno osjeća, ali uopšte ne zna nikog od nas.
Kada pop dolazi da osvješta kuću pred slavu, ona pjeva s njim. Zna sve molitve, mi smo u čudu. Imala je vjeronauku u djetinjstvu, pa se vjerovatno zato sjeća. Mislim da se sjeća svega do osme godine života, jer često pominje neke drugarice iz djetinjstva”, priča Neda.
Pjevačica u početku nije željela da vjeruje da joj je majka teško bolesna. Najbolniji momenat za nju bio je kad je morala da je ostavi u Gerontološkom centru, piše “Kurir“…
“Moja kćerka Jelena i ja tog dana smo se nekoliko puta vraćale kod nje u dom. Danima sam neprestano plakala i krivila sebe, a onda sam shvatila da je tamo ipak najbolje za nju i da ja nisam stručna da se staram o tako teškom bolesniku. Ona se razboljela prije osam godina, ali je to kod nje brzo napredovalo. Preko noći se žena promijenila. Sreća, kupujemo neke tablete koje su uspjele da uspore razvoj bolesti”, kroz plač kaže Neda.
“Ona je bila vrsna žena, dobra domaćica, nema šta nije znala da uradi, cijeli život smo živjele zajedno. Mnogo mi nedostaje to vrijeme. Stalno mislim kako bi ona bila sada ponosna i na mene i na praunuke. Plašim se za nju jer ljudi koji pate od Alchajmera s vremenom zaborave i da hodaju i da jedu.”
