Zbog ozbiljne krize u kojoj se nalazi EU, njena privlačna moć slabi. Kriza bi mogla potrajati još godinama, a za to vrijeme zemlje aspiranti će biti zatrpane birokratskim pristupnim zahtjevima i ostavljene na čekanju sa neizvjesnim rokom i ishodom. Iako je ovo najvjerovatniji scenarij, on međutim nije jedini.
Ova kriza, istovremeno, zemljama Zapadnog Balkana daje veliku šansu za korjenitu promjenu paradigme u odnosima sa EU-om, ali zahtjev za tu promjenu mora doći upravo sa Balkana, ne iz Brisela. Umjesto pasivnog čekanja da se EU konsolidira kako bi u narednim godinama ponovo razmotrila opciju da u svoje članstvo primi i preostale zemlje bivše Jugoslavije, Balkan mora uzeti aktivno učešće u toj konsolidaciji makar ti prijedlozi dolazili sa evropske periferije. Mora se tražiti izlaz iz pozicije pasivnih aplikanata koji polako, ali sigurno ispunjavaju birokratske zahtjeve Brisela, kojih je svake godine sve više. Potrebno je artikulirati vlastiti interes, i sa zajedničkim stavom otpočeti pregovore sa Briselom.
Zajednički cilj ne mora biti istovremeni, ubrzani prijem svih zemalja u paketu, to čak ne mora biti ni formalno članstvo u EU-u, već zajednički interes koji se može realizirati već u ovoj fazi, ne čekajući članstvo koje može, kao fatamorgana, izmicati još godinama ili decenijama, taman kad pomislimo da smo mu se približili. Infrastrukturno povezivanje balkanskih zemalja sa evropskom putnom, željezničkom, energetskom infrastrukturom je odličan primjer takvog zajedničkog interesa i cilja. Članstvo bez prethodne realizacije ovakvih projekata bila bi samo pirova pobjeda.
Regionalni lideri moraju razmisliti da li uopće žele pristupiti Uniji bez ovih preduslova, koji su važniji, suštinski, za stabilnost i eregije od bilo kakvih Upitnika Evropske komisije.
Želimo li na ovakvom deprimirajućem socioekonomskom stepenu pristupiti EU-u kako bismo još više naglasili podijeljenost evropskog Sjevera i Juga? Na kraju, da li želimo pristupiti današnjoj zatvorenoj, ksenofobičnoj Evropi koja se već sutra može ponovo probuditi pod vođstvom fašističkih ideologija? Ili možda trebamo napokon zauzeti proaktivan pristup i dati svoj doprinos izgradnji bolje Evrope, one koja će biti bliža originalnoj ideji jedinstvene zajednice evropskih država? To nije nemoguće, naprotiv!
Racionalizirati proces proširenja
Promjena paradigme mora krenuti od činjenice da su čitav Zapad, pa tako i EU, izgubili značajan dio svoje vjerodostojnosti i neupitne superiornosti, koja je omogućavala da se Balkan tretira isključivo u pežorativnom kontekstu, kao prostor gdje vlada međuetnička mržnja, agresivni nacionalizam, beskrajna korupcija i primitivizam svake vrste. Nažalost, pobrojane osobine jesu dobrim dijelom istinske karakteristike balkanskih društava, ali ni evropska društva nisu imuna na njih.
Potrebno je racionalizirati proces proširenja koji nikada nije bio baziran na ideji altruizma, već obostranim interesima. Aspekt sigurnosti, slobodne trgovine i jedinstvenog tržišta u EU-u omogućili su ekonomski razvoj njenim članicama, koji ne bi bio moguć bez koncepta EU-a. Naravno, najviše koristi u tom procesu imale su najveće evropske ekonomije, ali i nove članice.
Poenta, koja se često gubi iz vida, je da je proces proširenja uvijek donosio obostranu korist. Tu lako dokazivu, provjerljivu činjenicu, potrebno je vratiti u diskurs sa Briselom, posebno ako se uzme u obzir da je proces proširenja EU-a na Istok praktično mrtav zbog protivljenja Rusije. Jedini realan geopolitički prostor koji bi u narednim decenijama mogao postati dijelom EU-a je prostor Zapadnog Balkana.
Postoji značajan broj pitanja gdje se balkanske zemlje mogu postaviti kao ravnopravan sagovornik Evropskoj uniji, a izbjeglička kriza, migracije, i sigurnosna pitanja samo su neka od njih. Zahtjev za svojim mjestom za evropskim stolom, kada se razmatraju slična pitanja, čini se sasvim legitimnim iz perspektive balkanskih zemalja. Insistiranje na ukidanju prakse preseansa, odnosno prava prvenstva članica EU-a kada se razmatraju važna pitanja u odnosima sa zemljama izvan Unije, mora postati legitimni, jedinstveni zahtjev zemalja Zapadnog Balkana koji će biti upućen Briselu.
Odnos jugoistočnog dijela Evrope sa EU-om mora počivati na međusobnom uvažavanju i jednakosti pred međunarodnim zakonima. Ovo je važno pitanje za sve zemlje u regionu, ali je možda najvažnije za Bosnu i Hercegovinu koja će, zbog svoje kompleksne političke strukture, vjerovatno posljednja biti u prilici da ostvari članstvo u EU-u.
Loša ponašanja članica prema nečlanicama
Ukoliko bi aktuelni preseans ostao na snazi, to bi značilo da nakon ulaska u EU, Srbija neće više morati da pazi “na svoje ponašanje” i političku korektnost i vjerovatno bi dodatno radikalizirala svoj odnos prema Bosni i Hercegovini, baš kao što je to uradila Hrvatska nesposredno nakon ulaska u Uniju. Dosadašnja praksa pokazuje da EU neće zabraniti svojoj članici loše ponašanje prema nečlanici, kao što je to vidljivo iz primjera Bugarske i Grčke i njihovog odnosa prema Makedoniji, odnosa Slovenije prema Hrvatskoj po pitanju morske granice, u vrijeme dok Hrvatska nije bila članica EU, itd.
Ukoliko pretpostavimo da će Srbija ući u EU prije BiH, a sadašnji reformski tempo navodi upravo na takav scenario, imat ćemo situaciju da će dvije države koje su pokušale podijeliti Bosnu i Hercegovinu prije nešto više od dvije decenije, biti članice Unije, dok će BiH vjerovatno imati tek kandidatski status. Ukoliko se političke elite ove dvije zemlje, u novom kapacitetu, ponovo ujedine u ideji podjele BiH, bosanska država, ali i ukupna regionalna stabilnost naći će se pred velikim ispitom.
Jedina država sa kojom BiH ima potpisan sporazum o međudržavnoj granici je Crna Gora, dok uporno odbijanje Hrvatske i Srbije da potpišu takav sporazum sa BiH i time formalno priznaju međusobni teritorijalni integritet, stvara zabrinutost.
Regionalni problemi ostaju
Međutim, i u slučaju da zemlje Zapadnog Balkana uđu u EU u isto vrijeme, regionalni problemi će ostati na snazi. Članstvo u EU ih neće riješiti, naprotiv, može ih produbiti kao u slučaju Kipra, koji je ostao podijeljen.
Zamislimo samo situaciju da entitet Republika Srpska odluči proglasiti neovisnost nakon što BiH postane članicom EU-a. Srbija, koja više neće morati da strahuje zbog svog statusa u okviru EU integracija, naći će se u iskušenju da prizna takvu Republiku Srpsku, skupa sa Ruskom Federacijom koja koristi svaku priliku da razbija koheziju EU-a. Nije isključeno ni priznanje od strane Hrvatske, koja bi u teritorijalno narušenoj BiH nastojala iskoristiti priliku za pripajanje dijela zapadne Hercegovine aka Herceg-Bosne. Teško je zamisliti reakciju međunarodne zajednice koja bi išla dalje od retoričkog nivoa, a odbrana državnih granica svela bi se isključivo na kapacitet probosanskih snaga da ih odbrane.
Istorija Balkana bi prijetila novom reprizom, ovaj put unutar EU-a, ali bez suštinskih razlika. To sigurno ne bi donijelo ništa dobro niti jednoj balkanskoj zemlji, čak ni onima koji pretenduju akviziciju novih teritorija. Ovdje je nužno spomenuti i rastući uticaj Albanije na Kosovo i Makedoniju, što takođe može biti značajan faktor nestabilnosti ukoliko se međugranični sporovi u regionu ne riješe prije ulaska u EU.
Stoga, na osnovu iskustava s kraja prošlog vijeka, zemlje regiona bi napokon morale da nauče važne lekcije i da ulože ozbiljniji napor da se otvorena regionalna pitanja počnu rješavati već danas, ne umišljajući da će to neko drugi uraditi za njih.
Čini se da je nedavna njemačka inicijativa o formiranju zajedničkog tržišta na ovim prostorima komplementarna sa ovim pristupom, a regionalni lideri bi je trebali prihvatiti kao izvrsnu platformu za usaglašavanje stavova i saradnju, a nikako kao supstitut članstvu u EU.
Sa konkretnim smjernicama za rješavanje otvorenih pitanja, usaglašenim stavovima po pitanju međudržavnih granica i regionalnih razvojnih projekata, ove zemlje bi mogle postati partner u pregovorima sa Briselom, umjesto da ostanu pukim objektom integracijskog procesa koji se nada članstvu iz evropskog sažaljenja ili filantropije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
