Brojni građani po iftare dolaze u narodnu kuhinju jer nemaju novca da spreme kvalitetne obroke.
Ramazanski post, sveta obaveza muslimana, u dugim vrelim ljetnim danima sam po sebi je veliko psihičko i fizičko iskušenje. Za siromašne još je teži, jer teško mogu da priušte kvalitetan obrok kojim će prekinuti cjelodnevno suzdržavanje od hrane i pića, što ove godine za vjernike iz regije znati biti i duže od 18 sati.
Kako bi im ramazan bar malo lakše prošao, Narodna kuhinja Stari grad godinama organizira pripremu i podjelu iftara. “Da bar nešto mogu pojesti kao ljudi”, kaže Zilha Šeta, poznatija kao tetka Zilha, koj ovu kuhinju vodi već 25 godina.
Iftare pripremaju, kaže, za postače koji nemaju pravo na podjelu redovnih humanitarnih obroka:
“Sve je to sirotinja. Taman imaju toliko da nemaju pravo na korištenje narodne kuhinje, zbog marku-dvije ostanu bez obroka. Prestroga su pravila, ali ne određujemo ih mi.”
Iako niko sa spiska postača neće biti vraćen bez obroka, petnaest minuta prije početka podjele iftara pred kuhinjom se napravio red. Tužnu grupu uglavnom čine penzioneri ili muškarci u petoj deceniji života. Ožiljci, amputacije i štake ukazuju da su iskusili užase rata koji je divljao Bosnom i Hercegovinom devedesetih godina prošlog stoljeća.
U redu su i ratni vojni invalidi, rođaci Mehmet i Muhamed. Ne žele reći prezime, a neće ni da se fotografiraju.
“Kome treba da gleda ovo?”, pita Mehmet dok skida kačket kojim krije ožiljak koji se penje od desne obrve i završava negdje duboko u prosijedoj kosi.
Neispunjavanje uvjeta
Kao i njegov rođak Muhamed, nema pravo na narodnu kuhinju “jer primam tek toliko pomoći, da ne ispunjavam uslov”. A novca nema.
“Dijete mi traži da joj kupim baklavu, da pojede kasnije. A ja nemam para. Srce mi puca, što obični kolač ne mogu kupiti djetetu”, kaže otac učenika sedmog razreda osnovne i prvog razreda srednje škole.
Mehmet ne posti, jer mora piti lijekove. Došao je po iftare za suprugu, dvoje djece i majku. Treću godinu zaredom.
Rođak Muhamed, također nezaposleni 50-godišnjak (“K’o da smo braća blizanci, a ne rođaci”), zadiže košulju da pokaže duboki ožiljak koji se proteže od kaiša do sredine prsa. “Vidiš ovo? Ovo sam dobio braneći ovu zemlju. A ja zauzvrat ne mogu da dobijem pos’o, da mogu sam pripremiti iftar, već ovisim o sadaki drugih. Nemam djeci ni bajramluk da dam”. Došao je, kaže, po iftare za suprugu, sebe i troje djece.
“Postim, bez obzira na vrućine i što nemam para. Da nema ovog, iftario bih suhe kifle. Ali bi bilo teško da nema tetka Zilhe i Narodne kuhinje”, kaže ovaj veteran.
Dok ih sluša, starac dubokim borama izbrazdanog lica i noge iskrivljene ispod koljena (“to mi je od granate”), govori da u Narodnu kuhinju već trinaestu godinu dolazi po iftare za sebe i nanu. Kao i drugi, ne želi da mu fotografija bude objavljena.
“Nemoj me, sine, stavljat’ u novine. Dosta mi je moje sramote što moram od drugih hranu tražiti”, kaže dok se naslanja na mala transportna kolica, u kojim će odnijeti iftarski paket za sebe i suprugu.
Rad u kuhinji
Tetka Zilha, iako je od rane zore na nogama, ne pomišlja da ide kući. “Nije još posao gotov”.
Iako je, kako kaže, trebala u penziju, pozne godine i naporni ramazanski dani je ne usporavaju.
“Voljela bih kad bi svi mogli provesti bar jedan dan sa nama. Da dođu ujutro u pola pet, kad otvaramo kuhinju i počnemo spremati hranu, pa da rade s nama i da budu ovdje do iza sedam, kad se podijeli zadnji iftar. Kako bi drugačiji i bolji pogled na život imali”.
To što radi u kuhinji, iako posti, nije joj problem.
Osim redovnih obroka koji se pripremaju svako jutro za 1.023 najugroženija građana, u njenoj kuhinji tokom ramazana pripremaju i dodanih 110 iftara. Srećom, kaže, “puno ljudi volontira, pomaže. Gule krompir, nose hranu, čiste, peru… Allahu ekber, ima dobrih ljudi”.
Osim onih koji pomažu u kuhinji, brojni građani daju svoj doprinos. Ispred kuhinje se smjenjuju vozila privatnih kompanija, koja dovoze razne donirane namirnice, a svakih malo neko uđe u kuhinju, da pokloni koliko može novca za gladne. Čak i kad je ranije nakratko izašla ispred kuhinje da udahne malo svježeg zraka, tetka Zilha nije mogla da odmori. Telefon neprestano zvoni, organizira se unos hrane, upućuju se oni koji žele donirati novac… “Nema stajanja”, veselo kaže.
Prilozi sa svih strana
Penzionerka Anesa Ortaš u tom trenutku izlazi iz kuhinje, nakon što je dala svoj prilog. Redovno, već deseti ramazan donira koliko može Narodnoj kuhinji Stari grad.
“Sevap je pomoći onim koji nemaju. Znam da kad dam novac ovdje, da će hrana završiti u ustima najgladnijih. Najsigurnija sam da će pomoć doći do onih kojima je najpotrebnija”, kaže.
Tetka Zilha govori da je ove godine primila toliko donacija da je osim priprema obilnih iftara uspjela i gotovo utrostručiti obroke redovnih korisnika kuhinje.
“Dolaze sa svih strana. Dođu stranci, imala sam grupu tako finih momaka iz Novog Sada, koji su dali svoj prilog. Bio mi je nedavno i onaj fudbaler (reprezentativac BiH) Mato Jajalo s drugom. I oni su nam pomogli. Kako su to fina djeca. Ma srce mi pukne od sreće kad vidim odakle dolaze ljudi, da pomognu koliko mogu”, dodaje.
Ove godine je uspjela, kaže, dobiti i pomoć u vidu vozila za mobilne timove koji razvoze hranu i iftare van Sarajeva. “Lako mi je nahraniti one koji su ovdje. Ali su ljudi u Trnovu gladni, gladni su u Ilijašu… Srećom, radimo zajednički sa Dobrotvorom i Kruhom Sv. Ante, pa pomažemo što više možemo”.
Iako je sretna što su dobili toliko donacija u hrani i novcu da mogu mjesecima raditi, dok gleda red onih koji čekaju na iftar, s tugom dodaje: “Sirotinja je ovo. Bolje bi bilo da nema potrebe za kuhinjom, da svako može sebe hraniti. Do tad, posao ne čeka. Odoh, sine, imam posla”.
