Nedjeljnik Špigel je pod naslovom „Pastorčad kontinenta” objavio dugačak tekst o tome kako Evropska unija gubi svoju privlačnost za stanovnike „prostora između Bosne i Makedonije”: „Na Balkanu, u Evropskom istorijskom kriznom regionu, kontinentu prijeti bezbjednosni rizik. Privlačna snaga EU opada, nekadašja nacionalistička retorika se vraća. „Kada bi postojala zajednička evropska spoljna i odbrambena politika, njen najveći test bi bio trajno smirivanje Zapadnog Balkana”, piše u članku novinara Valtera Majera i Jana Pula, podijeljenom na tri poglavlja posvećena Kosovu, Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
Članak počinje pričom o „čovjeku koji hoće da postane šef kosovske vlade” – Ramušu Haradinaju koji je „bio optužen za zločine protiv čovječnosti u 37 slučajeva, između ostalog, i za ubistva i mučenja. Optužbe potiču iz 90-ih godina, kada je on bio komandant UČK. Pred sudom je oslobođen optužbi, jer su svjedoci u posljednjem trenutku odustajali od svjedočenja ili iznenadno umirali. U jednom izvještaju policije UN veteran UČK je optužen i za trgovinu kokainom. Njemačka obavještajna služba ga je 2005. u jednoj analizi čak opisala kao šefa grupe koja se bavi kompletnim spektrom kriminalnih aktivnosti. I pored toga, Haradinaju je u pretprošlu nedjelju uspjela majstorija da na čelu alijanse bivših gerilaca pobijedi na parlamentarnim izborima na Kosovu. 34 odsto glasova mu sada daje pravo da traži sebi partnere za formiranje vlade.”
„Vijesti iz mini-republike sjeveroistočno od Albanije uklapaju se u sliku Zapadnog Balkana ovih dana. Onaj ko u rano ljeto 2017. putuje Kosovom, i dalje, u Makedoniju, najjužniju republiku bivše Jugoslavije, kao i u Bosnu i Hercegovinu, kreće se po gotovo zaboravljenom regionu – čekaonici ujedinjene Evrope. Tamo žive ljudi koji polako gube strpljenje. Posljedice su emigracija, islamizacija, nacionalizam, sukobi u Skoplju i velikoalbanske tirade Prištine i Tirane – sve to pokazuje koliko je situacija napeta.”
Autori naglašavaju da je Kosovu, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji na samitu u Solunu 2003. obećana budućnost u Evropskoj uniji, te da je tada na Balkanu još vladala atmosfera optimizma. No te zemlje su razočarane, jer se Evropska unija, kako pišu, uglavnom bavi sama sobom, krizom evra, prijetnjom koju predstavljaju „populisti” i „bregzitom”. Oklijevanje Zapada je, primjećuju novinari Špigela, koristilo drugima koji sada ostvaruju svoj uticaj na Balkanu, a to su prije svega Rusija i Turska, te „novi finansijeri iz Persijskog zaliva”.
Zapad ne zna šta će s Kosovom
Opširno pišući ne samo o Ramušu Haradinaju, već i o predsjedniku Kosova Hašimu Tačiju koji je u „90-im godinama bio jedan od osnivača i komandant paravojne oslobodilačke vojske UČK”, autori podsjećaju da i Tačiju „prijeti optužnica pred Haškim tribunalom zbog teških ratnih zločina”. Iznoseći priču o proglašenju nezavisnosti Kosova, oni opisuju tešku ekonomsku situaciju i ogromnu nezaposlenost, kao i jačanje islamizma. „Zapad trenutno ne zna šta će s Kosovom. NATO je 1999. vazdušnim napadima okončao teror Miloševićevog režima nad većinskim albanskim stanovništvom. Samo do 2008, Kosovo je svjetsku zajednicu koštalo 33 milijarde evra. Taj trošak možda objašnjava zašto ni Vašington ni Berlin kosovsko proglašenje nezavisnosti od 17. februara 2008. ne vide kao ono što jeste – međunarodnopravni grijeh u posljeratnoj istoriji Evrope. Ruski predsjednik Vladimir Putin se poziva na Kosovo kada hoće da opravda to što je Krim ili Abhaziju pripojio svom carstvu.”
U članku je pomenuta i sudbina kosovskih Srba i iznijeta priča o podijeljenom gradu Mitrovici. I kratko se pominje i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji „sada ostavlja malo mjesta sumnjama da je spreman da za perspektivu ulaska svoje zemlje u EU žrtvuje domovinu kosovskih Srba.”
Što se tiče Makedonije, autori navode da je ona „Od prije 16 godina u pregovorima o pristupu EU, od prije 11 godina je kandidat za pristup EU, a još prije devet godina je njen prijem u NATO važio kao gotova stvar. Međutim, zbog susjedne Grčke se ništa od toga nije ostvarilo. Ona je iskoristila svoje pravo veta u EU i NATO jer ime Makedonije, kako tvrdi Atina, iz istorijskih razloga smiju da koriste samo etnički Grci. Atina poručuje da bi vladari u Skoplju trebalo da promijene ime svoje republike.
„Premijer Gruevski, koji je 2016. podnio ostavku, u početku je važio kao proevropski orijentisan. Tek kada je shvatio da EU i NATO nisu mogli da riješe spor sa Grčkom oko imena države, promijenio je kurs. Gruevski je postao autokrata kojeg optužuju za manipulacije na izborima, korupciju i nedozvoljeno masovno prisluškivanje građana. A on je centar Skoplja pretvorio u nacionalnomakedonski Diznilend sa gigantskim bronzanim statuama i totalitarnom estetikom – sa ciljem podsjećanja na slavnu prošlost”. Poslije opisa protestnog pokreta koji je, uz pritisak EU, doveo do novih izbora, zaključuje se da je najveću korist iz svega izvukao socijaldemokrata Zoran Zaev – „predstavnik stare političke garde o kojem se vodi istraga zbog optužbi za korupciju”; „izlazi iz slijepe ulice, u kojoj se našla Makedonija, trenutno nisu na vidiku.”
Srbi, Hrvati i Bošnjaci se i dalje bore jedni protiv drugih
Treće poglavlje teksta posvećeno je Bosni i Hercegovini i pitanju: „Šta je” od te države „postalo 25 godina poslije izbijanja rata? (…) Srbi, Hrvati i Bošnjaci se i dalje bore jedni protiv drugih pod zajednički krovom svoje federacije. Republika Srpska prijeti otcepljenjem i planira da iz školskih udžbenika izbriše poglavlje o genocidu nad 8000 muslimana u Srebrenici. Nakon što su SAD vazdušnim napadima okončale genocid nad muslimanima, natjerali su tri zaraćene strane da u Dejtonu potpišu mirovni plan. On važi i danas. Problem je u tome što je planom utvrđena etnička podjela. Bosna i Hercegovina je podijeljena na srpski dio – Republiku Srpsku – i federaciju koju čine bošnjački i hrvatski kantoni. Političke funkcije se dodjeljuju po komplikovanim principima pariteta. Neke institucije su trostruko prisutne, na primjer, elektrodistribucije, penziona osiguranja, vodovodne mreže…”
„Ni EU sa razvojnom pomoći vrijednom milijarde nije mogla da promijeni činjenicu da je Bosna i Hercegovina država koja loše funkcioniše. Njeni stanovnici uglavnom ne pokazuju interesovanje da se angažuju za zajedničko dobro (…) Da bi zabašurili zastoj, bosanski političari se i dalje služe nacionalističkim jezikom 90-ih. U Republici Srpskoj tako predsjednik Milorad Dodik već godinama traži otcjepljenje, a to je povreda Dejtonskog ugovora. A u hrvatskim kantonima Dragan Čović se zalaže za formiranje trećeg, hrvatskog, entiteta, sa izgledom na pripajanje Hrvatskoj koja je članica EU. Evropska unija, sila-zaštitnica i sponzor hladnog bosanskog mira, o tome – ćuti.”
„U rano ljeto 2017, na Zapadnom Balkanu nema rata; nema ni stanja koje bi ličilo na građanski rat. Ali, na potezu između sjeverne Hercegovine i Ohridskog jezera, jasno se vidi odstupanje od evropskog projekta. To što je EU kao simbol bezbjednosti i blagostanja izgubila privlačnu snagu i uticaj, jeste razumljivo, ali je i opasno”.
