Nepoznata djevojka obišla je više prodavnica u visočkoj općini i platila dugovanja kupaca, koja iznose više hiljada maraka, ne rekavši ni riječi o tome ko je donator.
Mala, obična prodavnica u mahali ili selu, u savremeno doba globalizacije, suprotno svim ekonomskim logikama, opstaje. Vjerovatno je Balkan po tome izuzetak. Jedan od razloga što ne gubi interes mušterija jest čuvena “teka koja trpi veresiju” kupaca finansijski nemoćnih da odmah plate, uglavnom osnovne životne potrepštine. Vlasnici tih i takvih trgovina imaju posebnu definiciju za svoj način rada.
“Mi smo oni koji održavaju socijalni mir u zemlji. Kupci koji nemaju novca u datom trenutku ne mogu otići u velike tržne centre. Dođu nama i upitaju mogu li uzeti robe u vrijednosti 100 KM. Odobrimo im, kupe i ubrzo izmire dug. Sljedeći put pitaju za 150 KM. Damo im i tako se to vuče”, kaže Almir Garagić, čija je supruga vlasnica male trgovine u Arnautovićima pored Visokog. Upravo u tu radnju četvrtak je došla jedna djevojka sa specifičnim zahtjevom upućenim zaposlenici Selmi Kovač, koja se zatekla u smjeni.
Odlazi stranac i toliko dobra iza sebe ostavlja
“Taj 15. juni za mene je najsretniji ili najtužniji dan. Lijepi mubarek mjesec ramazan, mjesec darivanja. U 16:30 u radnji mirišu topli somuni i daju posebnu čar. Gledala sam na parking kako dolazi auto i izlazi osoba koju nikada nisam vidjela ni čula. Ulazi u radnju i, ne predstavljajući se, pita za vlasnike. Blago, tihim glasom, pita me da li dajemo robu na veresiju, imamo li dužnika i čuvenu teku. Na moje začuđeno ‘da’ odgovara kako bi željela da je očisti do momenta njenog ulaska u radnju, kako bi svi dugovi bili regulisani. Kod mene šok i nevjerica. Pitam se da li su to oni dobri ljudi za koje smo čuli da postoje, ali se ne sreću. Svi su mi osjećaji bili pomiješani, a sveska riješena!
“Kada mi je djevojka to rekla, iskreno, nisam mogla vjerovati. Uzela sam dvije sveske, izašli smo ispred radnje i počeli sabirati. Došli smo do cifre od 4.400 KM. Sve je izmirila do posljednje marke. Meni su suze potekle. Ne mogu reći da mi nije do novca. Odmah sam u sebi pomislila: ‘Bože, čime sam zaslužila da mi se to desi?’ Nije to mala stvar, prekrižila sam više od stotinu dužnika. Djevojka koja je platila njihove dugove uslikala je svesku, pozdravila se i otišla. I kažem: da im dragi Allah dadne sve što se poželjeti može! Zdravlje, pa sve ostalo. Zar još uvijek postoje takvi ljudi? Ne mogu riječima objasniti kako su mene obradovali, a onda mogu misliti kako su obradovali toliki narod”, priča i danas iznenađena Habiba Garagić, vlasnica radnje koja posluje od 2007. godine.
Kaže kako su kupci izmirivali svoja dugovanja, ali da ih uvijek iznova naprave. U radnju u tom trenutku ulazi Omer Babić, komšija i redovni kupac. Sluša o čemu razgovaramo i nudi svoje razmišljanje: “Svaka mu čast! Ko god da je. Neka mu Bog dadne još toliko! Ja nisam bio dužan i upisan u svesku, ali mi je drago zbog naroda.”
Sad se lakše diše
Slična situacija bila je i u narednom selu, Uvorićima. Vlasnica tamošnje trgovine Mirzeta Trako opisuje jedan ramazanski dan koji će ipak imati svoju specifičnost.
“Do mene je došla radnica kazavši kako je u radnju ušla djevojka i pitala dajemo li robu na veresiju i upisujemo li u teku. Potvrdno sam odgovorila, misleći da ona traži da uzme nešto robe. Od mene je tražila da vidi teku i da saberemo cifre. Nisam znala kako da se postavim. Ko je ona i šta hoće? Nije mi se ni predstavila. Počela sam sabirati i kada smo došli do 2.010 maraka, stala sam i rekla da je to to. Nisam dala da nepoznata osoba vidi imena iz teke, zbog komšiluka. Izvadila je pare i otišla. Ja sam ostala sva izgubljena, u šoku. I sada sam”, poručujući da niko od bivših dužnika do momenta našeg dolaska nije upoznat da je obrisan iz teke. Mi smo imali više sreće u susjedstvu. Sreli smo sredovječnog muškarca koji stidljivo govori o jučerašnjem aktu dobročinstva. Ne želeći da se spominje njegovo ime, kaže kako “sada lakše diše i kako će zapamtiti ovaj ramazan”, dižući ruke u znak zahvale Uzvišenome i anonimnom donatoru.
Kontaktirali smo s još desetak radnji na teritoriji visočke općine i dobili slične odgovore.
Neke od radnji već su na izloge istakle poruku onima iz “teka” da je njihov dug izmiren. Sada, kažu, čekaju reakcije, a ne sumnjaju da će se tek nagledati sretnih lica.
Također kažu da je djevojka išla od radnje do radnje i sve što je htjela reći o donatoru jest “da želi da se poštuje nijet onoga ko takve stvari radi i da se obratimo radnjama po cijeloj opštini”.
I tako ova (ne)završena priča kruži visočkom čaršijom i okolinom, ostavljajući ljude u razmišljanju. Možda joj je to i cilj?
