Poslanikova porodica, Ehli-bejt, predstavlja zajedničku nit koja povezuje sve muslimane, bez obzira na mjesto i vrijeme u kojem žive. Premda postoji pritajeni zazor i blago podozrenje u većinskoj sunijskoj zajednici prema ovoj temi, kako u uvodu zbornika Ehli Bejt u Bosni i Hercegovini piše prof. dr. Adnan Silajdžić, ona je izuzetno važna za duhovni odgoj svakog islamskog vjernika. I kako danas, posebno među dijelom sunija u arapskim zemljama, sam spomen Ehli-bejta nosi sa sobom prizvuk šiizma, tako u manjinskoj šiijskoj zajednici muslimana u nekim krugovima postoji trend vrijeđanja pojedinih ashaba, Poslanikovih drugova i sljedbenika, za račun ljubavi prema Ehli-bejtu.
U Bosni i Hercegovini, u kojoj žive sunije hanefijskog mezheba, kroz historiju se, srećom, očuvalo autentično islamsko poštovanje i ljubav prema Ehli-bejtu, a da se pritom nije dovodila u pitanje pripadnost bosanskih muslimana sunizmu. Treba naglasiti da je za takav odnos, koji je nekada zbunjivao i sunije i šiije iz drugih dijelova svijeta, zaslužno naslijeđe osmanizma i tesavvufa.
O posebnom odnosu Bošnjaka prema Ehli-bejtu svjedoče brojne kulturne forme prisutne u našoj tradiciji: od levhi u starim bosanskim džamijama na kojima su, pored imena četverice pravovjernih halifa, uvijek ispisivana i imena dvojice Poslanikovih, a.s., unuka (hazreti Hasana i hazreti Husejna), preko zatupljenosti ehlibejtskih imena među Bošnjacima, prigodnog obilježavanja Dana ašure i sjećanja na Kerbelu, pa sve do iskazivanja beskrajnog poštovanja i neizmjerne ljubavi prema odabranoj porodici u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika.
Čak su i određeni vakufi i javna dobra izgrađena s namjerom sjećanja na časnu Poslanikovu porodicu. Putujući kroz Sarajevo u 17. stoljeću, putopisac Evlija Čelebi zapisao je: “Na tri stotine mjesta postoje sebilji gdje žedni ljudi piju vodu. Oni su podignuti iz ljubavi prema šehidima Kerbele. Većina ih je u čaršiji i na trgu. Impozantni su sebilji: Ferhad-pašin, Husrev‑begov, Murad-begov, Gazi Isa-begov i drugih prvaka i uglednih ljudi.”
SEJJIDI I ŠERIFI – DUHOVNI PRVACI UMMETA
U brojnim hadisima hazreti Pejgambera naznačena je posebnost njegove čestite i plemenite Porodice. Pod utjecajem Poslanikovih, a.s., blagonaklonih riječi, kao i specifičnog statusa koji je uživao časni Ehli-bejt među ashabima, s vremenom se razvio i običaj da potomci Muhammeda, a.s., nose i posebne turbane kako bi se razlikovali od drugih ljudi, ali i jedni od drugih, kako bi se znalo ko je potomak hazreti Hasanov, a ko hazreti Husejnov. Tako je došlo do razlikovanja šerifa i sejjida.
Hazreti Hasanovi potomci nazvani su šerifima, a hazreti Husejnovi sejjidima. Ova podjela seže još u eru vladavine Fatimija u Egiptu, kad su uvedeni i znaci za raspoznavanje Časnog Ehli‑bejta. “Ti znaci bili su zeleni saruk i zeleni ogrtač, a žene koje su pripadale rodu sejjida ili šerifa obilježene su zelenim pokrivačem na glavi. Ako bi neko od šerifa ili sejjida postao šejhul‑islam, umjesto zelenog, stavljao bi bijeli saruk, znak šejhul‑islama, jer je šejhul‑islam najviša kategorija u rangu uleme, pa je morao imati i posebno obilježje.
Tokom vremena se ukazala potreba da se neko brine o sejjidima i šerifima, s obzirom da ih je bilo sve više. Trebalo je, naime, izabrati nekoga ko će zastupati njihove interese kod vladajućih dinastija. Već u ranom periodu Osmanskog carstva, od vremena Orhana (1385), sejjidi i šerifi bili su oslobođeni izvjesnih davanja. Osmanlije su instituciju sejjida i šerifa naslijedili od Ilhanida i Seldžuka pa su i berati o oslobađanju ovih od poreza i drugim privilegijama izdavani na perzijskom jeziku”, piše dr. Fehim Nametak u tekstu Sejjidi, šerifi i nakibulešrafi u Bosni i Hercegovini.
U vrijeme Yıldırıma Bayezida (1400) ustanovljena je funkciju nakibulešrafa – zastupnika sejjida i šerifa u Osmanskom carstvu. Prvi kojem je pripala ova časna titula bio je Seyyid Ali Nuta iz Bagdada, učenik Emira Buharija. U vrijeme sultana Mehmeda II Fatiha ne susreću se u izvorima nakibulešrafi, ali pisani tragovi svjedoče da je već u vrijeme Bayezida II (1447–1512) funkciju nakibulešrafa Osmanskog carstva obnašao Seyyid Mahmud b. Seyyid Abdullah. Nametak ističe da je ovaj nakibulešraf čak bio učitelj Bayezida II, sultana poznatog po pobožnosti i sklonosti derviškim redovima. Od tada ova funkcija tokom čitavog trajanja Osmanskog carstva nije gašena, ona je egzistirala uz veći ili manji značaj, što se odražavalo i na plaće koje su nakibulešrafi primali iz državne blagajne. Kakav su odnos Osmanlije gajile prema potomcima Poslanikovim, a.s., svjedoči i sljedeći navod:
“Neki arhivarski izvori nas dovode do zaključka da su članovi ovih porodica bili oslobođeni odgovornosti redovnom sudu, kao i da se njima nije mogla davati milostinja. Jedan dokument iz Arhiva Predsjedništva Vlade u Istanbulu pomaže nam da uočimo o kakvim se beneficijama nakibulešrafa pred sudom radi, kad je u pitanju povreda zakonitosti za koju običan podanik biva kažnjen čak smrtnom kaznom. Ovdje je smrtna kazna zbog saradnje s buntovnicima, koji su pogubljeni, za nakibulešrafa bila zamijenjena progonom”, objašnjava Fehim Nametak.
Nakibulešrafi su posredstvom svojih kajmekama, vršilaca dužnosti nakibulešrafa u lokalnim zajednicama i regijama, imali uvid u deftere s popisom svih imena sejjida i šerifa u čitavom carstvu. U ove su deftere, kako piše Nametak, unošene sve promjene: rađanje djece sejjida i šerifa, njihovo mjesto boravka, kao i vladanje i moral. Na osnovu tih deftera, pouzdano znamo da određene porodice koje danas žive u Bosni i Hercegovini vuku porijeklo od Muhammeda, a.s., i njegovih časnih potomaka.
PEJGAMBEROVI POTOMCI U BOSNI I HERCEGOVINI
U Bosni i Hercegovini se nakibulešrafi spominju u dva putopisa iz 17. stoljeća nastala gotovo u isto vrijeme, piše Nametak. Osmanski putopisac Evlija Čelebi spominje sejjide, šerife i nakibulešrafe u Sarajevu 1660. godine, ne spominjući ko je tu funkciju tada obavljao. Drugi putopis, čiji je autor francuski putopisac Poullet, objavljen u Parizu 1667. godine, daje opis puta ovog putopisca kroz Dubrovnik i Bosnu 1658. godine. On, kako navodi Nametak, spominje šerife u povodu jedne dženaze nekom od pripadnika toga roda, i to govori samo o djelomičnom odijevanju, odnosno o turbanu koji je bio znak njihova raspoznavanja.
Tako navodi: “Prepoznava se zvanje umrlog po obliku turbana, što ga meću povrh mjesta, na kome bijaše njegova glava. Ako je po krvi ili po posinovljenju bio rođak Muhammedov, njegov turban i saruk su zeleni, jer se turban sastoji od ovih dvaju predmeta ujedno. Ovaj saruk je komad platna, za koji sam rekao da obavija po više puta i na čelu pritiska okrajak kape. Šerifi, koji su tobožnji Muhammedovi rođaci, imaju pravo na zeleni turban s isključenjem svih ostalih; drugi Turci nose crvenu, te se samo po saruku razlikuje zvanje i red.”
Konkretnije podatke o jednoj od ešrafskih porodica navodi Husein Đogo u Novom Beharu iz 1934. godine. Pišući o prošlosti Konjica, u kojem je službovao kao učitelj početkom 20. stoljeća, govori o Ahmetagi Hadžizukiću sljedeće: “O svome rodu pričao mi je r. Ahmetaga da su Hadžizukići rodom iz Medine od roda H. Hasana ili Husejna i da je takih plemena došlo u Bosnu svega 18. Hadžizukići su bili oprošteni od poreza, vlast ih nije smjela zatvoriti, oni nisu smjeli prositi i svake bi godine slali darove u Medinu službenicima Haremejna. Rahmetli H. Ali ef. Džabić, veliki borac za našu vjersko-prosvjetnu autonomiju, često je za života pričao o Hadžizukićima i njihovom korijenu. Prvi Hadžizukić koji se doselio u Hercegovinu zvao se kudvetul-kudat umdetul-vulat es-sejjid mevlana el hadži Zulfikar bin Mustafa Muzejjen-zade. On je došao iz Stambola u Hercegovinu morem na Klek kao munla nad svim kadijama. Došavši u Počitelj, sagradi jedan mali mesdžid i ujedno zamoli pismom sina Ibrahim-pašu, koji je bio vezir u Misiru, da u Počitelju sagradi dobru džamiju. Ibrahim-paša, čiji je dajdža bio veliki vezir u Stambolu, posluša oca i u Počitelju sagradi džamiju, koja i danas nosi njegovo ime. Zulfikar se stalno naselio u Konjicu, koji se do 1850. zvao Belgraddžik. Dopalo mu se to mjesto radi prirodnih ljepota i zdrave klime. U Konjicu načini džamiju u mahali Oprkanju, kod koje je i zakopan. To je groblje Hadžizukića”, zapisao je Husein Đogo u Novom Beharu, navodeći porodičnu lozu Hadžizukića sve do smrti Ahmetage 1914. godine.
Bogata arhivska građa postoji i o trebinjskim porodicama Resulovića i Resulbegovića, za koje postoje indicije da su od andaluskih muslimana, a da su se nastanili u Bosni bježeći od inkvizicije. Nametak ističe da se ovim dvjema porodicama bavio rahmetli Ešref Kovačević, ali mu nije poznato da je o tome ostavio nekog pisanog traga.
Sarajevske ešrafske porodice jesu Ćesrije, Zildžići i Šerifovići (kasnije Fadilpašići), a u nekim se izvorima spominju i Merhemići kao ehlibejtska porodica. Nametak ističe da se od spomenutih najviše zna o Šerifovićima, jer su oni ujedno bili i kajmekami carigradskom nakibulešrafu, tj. obnašali su funkciju vršioca nakibulešrafa za naše krajeve. “Važno je napomenuti da su dokumenti izdavani sarajevskim kajmekamima nakibulešrafa, od kojih posjedujemo tri, napisani na turskom jeziku, za razliku od berata kojima su postavljeni na dužnost carigradski veliki nakibulešrafi, koji su izdavani na perzijskom jeziku”, piše Nametak. Posljednji nakibulešraf iz Bosne i Hercegovine bio je Mustafa Hajrudin Fadilpašić, koji je dobio menšuru od carigradskog nakibulešrafa 18. oktobra 1849. godine.
ZATUPLJENOST EHLIBEJTSKIH IMENA MEĐU BOŠNJACIMA
Onomastika, grana lingvistike koja se bavi ličnim imenima, naučava da učestalost određenih imena u jednoj kulturi mnogo govori o njenim afinitetima. Prema onomastičarima, lična imena koja se pojavljuju u jednoj kulturi govore šta je favorizirano u toj kulturi. Odabir imena izraz je naročitog poštovanja prema određenoj osobi koja je to ime nosila, kao i želje roditelja da se novorođeno dijete identificira s osobom po kojoj dobija ime.
Dr. Amina Šiljak-Jesenković napravila je istraživanje o zastupljenosti ehlibejtskih imena među Bošnjacima na osnovu osmanskih popisa stanovništva, a taj je rad publiciran u spomenutom zborniku Ehli‑bejt u Bosni i Hercegovini. U Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, kako na konkretnom primjeru pokazuje Šiljak-Jesenković, deset najfrekventnijih muških imena bila su: Mustafa (5,58% od ukupnog broja popisanih muslimana), Ali (5,47%), Hasan (5,41%), Husejn (4,91%), Mehmed (kao turska izgovorna varijanta imena Muhammed – 4,61 %), Ibrahim (4,32 %), Jusuf (3,48%), Memi (hipokoristik od Mehmed – 3,44%), Ahmed (3,33%) i Osman (3,14%). Od deset navedenih imena, samo tri imena nisu vezana za Ehli-bejt: Ibrahim, Jusuf i Osman.
Objašnjavajući implikacije deset najčešće nadijevanih imena u Bosni, Šiljak-Jesenković zaključuje: “Zbrojimo li ove procente, uvidjet ćemo da je 43,69% popisanih muškaraca nosilo ova imena. Izuzmemo li iz ovog zbira imena Jusuf, Ibrahim i Osman, koja se ne odnose na članove Ehli‑bejta, a koja nose 10,94% popisanih muslimana, vidjet ćemo da je 32,75% popisanih muškaraca muslimana u Bosni nosilo ime Poslanika, mir s njim, ili članova njegove uže porodice”, piše Šiljak-Jesenković.
ČASNA PORODICA U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI
Ehlibejtska svjetlost obasjala je i bošnjačku književnost, počevši od divanske, preko alhamijado književnosti, pa do moderne književnosti realizirane u zapadnoevropskom kulturnom krugu. Tako je, naprimjer, Musa Ćazim Ćatić napisao u formi soneta pjesmu o hazreti Fatimi Ezzehri, a taj je sonet jedan od najupečatljivijih u Musinom Ciklusu soneta o ženi. Specifičan odnos prema Poslanikovoj porodici naročito je uočljiv u divanskoj književnosti Bošnjaka. Dr. Adnan Kadrić u tekstu Prilog proučavanju ideje ljubavi prema časnoj porodici Poslanikovoj u našoj divanskoj književnosti piše o nekoliko autora koji su u Ehli‑bejtu pronalazili inspiraciju.
Kvantitet pjesama, stihova i fragmenata koji blagosiljaju Ehli-bejt, i u kojima se ističe posebnost Poslanikovog doma, neumoljivo svjedoči da se u divanskoj poeziji Bošnjaka, kao i u kulturi Bošnjaka u najširem smislu te riječi, gajila naročita ljubav prema časnoj porodici. Hasan Zijaija Mostarac u svom Divanu pjeva: I odanost, i ljudskost i dobročinstvo i darežljivost je kod tebe / O Ali, srce moje, svako ko te ne voli neka Jezidom postane. Pjesnik Ahmed Vahdeti, pripadnik hurufijskog tarikata, s takvim je žarom pjevao o hazreti Aliji da je bio optužen za “nesunijsko” tumačenje ljubavi prema časnom Ehli-bejtu. Vahdeti pjeva: U Alija je bodež, strijela i dvosjekli mač / Pero, govor, riječ, linija, slovo i diktat / I od pasa gori ako postanu ljudi / “Božiji lav” Ali zaštita je sirotinji / Dok ona svakim trenom, ej srce, mrtve proživljava, / Moja duša sada nemoćna nebom tumara.
Drugačiji primjer odnosa prema Ehli-bejtu jesu stihovi u Divanu Sulejmana Mezaki-bega iz Čajniča. Kad govori o hazreti Alijinoj sablji, on istodobno govori o pravednosti blagoslovljenog hazreti Omera. Divan Sabita Alaudina Bosnevija svojevrsna je sredina između dvaju prethodnih, jer ne ostavlja sumnju da je autor sunija, dok istovremeno ukazuje posebnu počast Ehli-bejtu, što se vidi i iz sljedećih stihova: Onima koji zavide Porodici Poslanikovoj stotinu kletvi / Onom ko je voli čiste duše – na hiljade osebujnih blagodeti. U Divanu Fadil-paše Šerifovića, koji je i sam bio plod ehlibejtske loze, također ima stihova blagonaklonosti, ljubavi i iznimnog poštovanja prema časnoj porodici. Obraćajući se Poslaniku, a.s., u jednom museddesu Fadil-paša Šerifović moli za šefaat hvaleći njegovu Časnu porodicu: Ne daj da u paklu budem, djede šehida Kerbele, / Grešnik sam, zauzmi se za me, oče najbolje žene.
Musa Ćazim Ćatić – Fatima Ezzehra
Najbolja kćerka izmeđ’ sviju kćera,
Mirisni cv’jet s pejgamberove grane
Bijaše čista bez ikakve mane
K’o njena srca postojana vjera.
Između žena najvjernija žena,
Ponosna, čedna, k’o paoma mila –
Božanskom lavu je žarka ljubav njena
U boju zvijezda predvodnica bila.
I među majkam’ nikad majke take
Nježne i dobre!… Kerbelske sokake
Svaku noć – vele – sad oblazi ona;
I kad kod groba Svete žrtve stane,
Nijemo plačuć, po humku mu pane,
A s njom plače c’jela vasiona.
