Da bi život bio potpun, u njegovom mozaiku je potrebno složiti sve kockice. Uspješni fotograf Eldar Nurković, svoje je složio nakon dugogodišnje potrage za sestrom. U velikoj ispovijesti za “Azru” govori o danu kad su se prvi put sreli, razlozima zbog kojih on i Milena nisu znali jedno za drugo, ulozi daidže, ali i odluci da karijeru fotografa u budućnosti pokuša graditi u Americi.
– Cijeli moj život je bio poprilično nevjerovatan. Otac mi je bio profesor na Ekonomskom fakultetu, obolio je veoma mlad, liječio se prvo po bivšoj Jugoslaviji, a zatim u Francuskoj. Moja mama je bila doktorica i uvijek je bila uz njega. Ja sam zbog toga ostajao živjeti s nanom i dedom. Živio sam i s mamom i tatom, ali kada je došlo vrijeme da idem u školu, odgojili su me nana i dedo. Otac je imao dugogodišnju vezu iz prošlosti. Bili su različite nacionalnosti i njeni roditelji nisu bili za to da budu zajedno. To je od početka bilo osuđeno na neuspjeh.
– Otac te žene je kazao da će je se odreći ako nastavi vezu s mojim ocem. Moj otac je nakon nekog vremena obolio od raka i kada je ta žena čula da je smrtno bolestan, došla je i rekla mu da ništa ne traži od njega, te da mu samo želi reći da ima još jedno dijete i nakon toga je otišla. To je bio šok i za njega i za moju majku. Kada sam imao četiri godine, moj otac je umro. Dvanaest godina kasnije, mama mi je rekla da imam sestru – kaže na početku svoje velike ispovijesti o dugogodišnjoj potrazi za sestrom poznati sarajevski fotograf Eldar Nurković.
Razni odgovori
Kad je odlučio pronaći svoju sestru, nije imao mnogo informacija koje bi ga odmah dovele do nje. Eldar je znao samo ime i prezime njene majke.
– Moja sestra nije znala da postojim. Znao sam da su živjeli u Mostaru, pronašao sam neke adrese. Preko nekih ljudi sam pokušavao saznati bilo šta. Saznao sam da se zove Milena. Kada je počeo rat, izgubio im se svaki trag. Bili su u izbjeglištvu u Srbiji. Razmišljao sam da postoji mogućnost da se sestra udala i promijenila prezime. To je već bila gotovo nikakva šansa da je nađem. Izgubio sam svaku nadu. Onda su se pojavile društvene mreže. Tri godine sam je tražio na Facebooku, bezuspješno. Tokom treće godine traženja pronašao sam nekoliko djevojaka pod istim imenom. Svakoj toj djevojci sam poslao poruku na FB i rekao kako postoji mogućnost da mi je sestra. Razni odgovori su stizali od tih djevojaka, govorile su kako sam lud. A onda je stigla poruka moje sestre. Ona je znala samo ime i prezime mog oca. Njena mama joj je pričala da je on umro veoma mlad. Od svega, znala je samo to. Kada joj je stigla moja poruka, zovnula je mamu i pokazala joj. Nakon toga je njena mama istrčala i zaključala se u kupatilo.
Dugo nije htjela otvoriti vrata, sve se pretvorilo u šok. Kada je otvorila vrata rekla je: „Jeste, to je tvoj brat”, na šta joj je sestra odgovorila kako ne može vjerovati da joj to krila 28 godina, iako joj je nebrojeno puta govorila da želi imati brata. Milena dugo vremena nije pričala sa svojom majkom zbog toga što je krila sve te godine da ima brata – priča Eldar.
Vrijeme je nemoguće vratiti, a s njim i propuštene trenutke. Jedan od tih trenutaka, zbog kojeg, priča nam, i danas jako žali jeste nemogućnost da odrasta sa sestrom i još u djetinjstvu s njom počne graditi iskreno prijateljstvo.
– Imao sam veoma teško djetinjstvo. Odrastao sam s vojskom bez ijednog roditelja. U mnogim periodima svog odrastanja mnogo bi mi značilo da sam imao nekog svog. Zbog svih tih stvari sam otišao živjeti u Istanbul s 18 godina. Tamo sam stekao svoja prva životna iskustva. U stranoj zemlji, totalno sam. Mnogi potezi u tim godinama su me izgradili i napravili ovakvim kakav jesam i nikada mi neće biti žao. Ali, imati sestru ili brata, imati nekoga s kim možete podijeliti neke životne stvari, to mi je falilo. Nisam imao nikoga bliskog sebi. Očigledno da nikada nije kasno, sada imamo odličan odnos. Otkako smo se upoznali, pravi smo brat i sestra.
Redovno se čujemo. Ali, prestrašno mi je to što su nam oduzeli naše vrijeme. To su greške koje ljudi prave bez ikakvog razmišljanja. Razgovarao sam s majkom svoje sestre i ona je bila ubijeđena da ja kao dijete iz legalnog braka, koji sam muslimanske vjere, nikada ne bih prihvatio svoju sestru. Iz tih razloga nije ništa govorila 28 godina. Rekla mi je da bi iz tog straha ponovo isto uradila. Nije fer ni prema meni ni prema sestri što su tako postupili. Da 28 godina budemo jedno bez drugog zbog njihovih sebičnih stavova. Mi nismo krivi – kaže Eldar.
Prvi susret
U SCC-u smo, dok se prisjeća poglavlja po poglavlja svog života, njegovo lice govori više od hiljadu riječi. Ova potraga za članom svoje porodice nije bila ni brza ni lagana, no, sve teške trenutke je zamijenila sreća. Kako naš razgovor odmiče, tako ozbiljan izraz lica zamjenjuje smješak. Prvi susret sa sestrom je bio veoma emotivan.
– Dva dana nakon što smo se prvi put čuli, sjela je u autobus u Banjoj Luci i došla u Sarajevo. Na autobuskoj stanici smo se prvi put sreli. Kada je izašla iz autobusa, odmah smo se zagrlili. Sedam dana je boravila kod mene. Nismo se odvajali jedno od drugog. Bio je čudan osjećaj. Znaš da imaš nekoga ko je tvoja krv, a moraš sve od početka, ne znaš ništa o toj osobi. Jako je čudno.
Teško pokazujem emocije, ali ona je više plakala. Sve vrijeme sam je posmatrao i uvidio sam da jako liči na mene i na mog oca. Pokreti, priča, poprilično smo slični. Teško da to mogu opisati riječima. Prije dvije godine se moja sestra udala i prije nekih mjesec sam postao daidža. Dobro su me prihvatili njen muž i prijatelji, pa čak i njena majka. Život je previše kratak da ga čovjek ne bi živio punim plućima – kaže Nurković.
Mnoge odluke ostavljaju traga i unose promjene u svaku porodicu i nikada ne utječu samo na jednu osobu. Kako je na njegovu odluku da pronađe sestru reagirala njegova majka, pitam ga:
– Znam da mi je ona sestra, ona zna da sam joj ja brat i sve drugo je manje važno. Mojoj majci teško pada sva ta priča, ali poštuje moju odluku, jer joj nisam ostavio mogućnost da bira.
Eldar je profesionalni fotograf i osnivač „E2 studia”. Kroz poslovnu saradnju, sklapao je i mnoga prijateljstva. Pred njim je mnogo poslovnih planova i izazova; jedan je da karijeru fotografa nastavi graditi u Americi. Ne krije ni to da bi se volio ostvariti i kao roditelj.
– Spreman sam, kada dođe za to vrijeme, potruditi se da svom djetetu pružim ljubav i pažnju, da mu to ne nadomjestim poklonima i materijalnim stvarima. Ono što je meni nedostajalo u životu su roditelji koji su trebali biti sa mnom i odgovarati na milion mojih pitanja. Kada sam bio u Banjoj Luci, mnogo vremena sam provodio sa sestrićem Konstantinom. Prelijep je osjećaj biti daidža – kaže Eldar za kraj našeg razgovora.
