Minhenski fudbalski div je na koncu ove sezone proslavio još jedan naslov prvaka, ali i izgubio dva igrača veća od tog naslova. Philipp Lahm i Xabi Alonso bili su više od običnih fudbalera, nikad najveće zvijezde, ali uvijek lideri, treneri na terenu, vezivno tkivo svake svlačionice i takve je nemoguće nadoknaditi. Vrhunskog beka ili zadnjeg veznog može se naći, ali takva dva intelektualca u kopačkama jako teško.
Da fudbal shvatimo kao filmsku umjetnost, Lahm i Alonso nikad ne bi bili Tom Cruise ili Brad Pitt, bili bi možda Kevin Spacey ili bar John Malkovich, vrhunski karakterni glumci koji obogate svaku scenu i bez obzira na podjelu uloga dominiraju kadrom. Nije bez razloga Philipp Lahm bio kapiten najbolje njemačke generacije zadnjih 25 godina, isto kao što je Alonsovo mjesto i uloga u najdominantnijoj reprezentaciji koje se sjećamo, onoj Španije od prije nekoliko godina, bilo neupitno i pored poplave igrača Barcelone.
Ima ona scena od prije dvije ili tri sezone, u jeku Guardioline vladavine u Minhenu, kad ovaj dvojac stoji na sredini terena i diriguje napadom, doslovno diriguje. Trenirati ekipu sa njima dvojicom na terenu isto je kao upravljati avionom sa auto-pilotom, često su to znali potvrditi treneri koji su ih vodili, a Bayern koji je imao sreću da tri sezone igraju zajedno, baš zbog njih dvojice bio je trenerski El Dorado.
Pep Guardiola je znao u jednoj utakmici promjeniti tri ili četiri formacije, potpuno unerediti protivnika, ali ništa od toga ne bi bilo moguće bez igrača kao što su Lahm i Alonso. Za prilagodbu i taktičku promjenu moraš imati mobilne igrače kao što su Alaba, Muller ili Vidal koji mogu igrati različite pozicije, ali neophodno je posjedovati igrački intelekt na raspolaganju, nekog da to na terenu zna posložiti kako valja. Upitajte Maxa Allegrija zašto mu taktičke rošade tako polaze za rukom u današnjem Juventusu…
Magični patuljak
Lahm je minhensko dijete, osim dvije sezone u Stuttgartu cijela fudbalska karijera vezana je za Bayern, ponos Bavarske. U njegovom fudbalskom DNK-u jako je prisutna ta komponenta, bez guranja i marketinških kampanja lako je postao zaštini znak i kluba i reprezentacije.
Njegovoj igračkoj polivalentnosti najviše je doprinijela činjenica da jednako dobro igra i jednom i drugom nogom. Najbolji desni bek zadnjih decenija, često je i u klubu, a i u reprezentaciji igrao na lijevoj strani. Zahvaljujući fudbalskom intelektu, situacijskoj inteligenciji i brzini odigravanja, Pep Guardiola pokošen povredama na početku svog minhenskog perioda stavio ga je u vezni red i pogodio kao malo kada. Katalonac je posljednjih godina kazao mnogo kurtoaznih rečenica, ali ona da je Lahm najinteligentniji igrač sa kojim je radio sigurno nije jedna od takvih.
Ako se odmaknete dalje od klasičnog hejta prema bivšem treneru Bayerna u Lahmu možete vidjeti odličnog holdera ili box-to-box veznjaka. Epski Guardiolini problemi sa povredama od Lahma su znali napraviti i desno krilo, sjetite semo one velike pobjede u Ligi prvaka nad Portom od 6:1 u sezoni 2014-15.
Ipak, ostat će zapisan kao savršen desni bek, taktički izvrstan, igrač više u ova pravca. U defanzivi je sam mogao držati svoju stranu, ali slika njegove karijere je onaj čuveni manevar kad sa vanjske strane protrčava pored Arjana Robbena, dobiva loptu u pravo vrijeme i ulazi u kazneni prostor. Poslije tih centaršuteva ili povratnih lopti u ravan penala Bayernovi napadači postizali su golove kao na traci.
Samo najveći odlaze na vrhuncu
Odlazio je kao najveći šampion, uvijek na vrhuncu, bez želje da zarađuje petro-dolare na račun imena i ocvale zvjezdane slave. Takve odlaske kad je sportista na samom vrhuncu možete nabrojati na prste jedne ruke, jer otići kao legendarni Rocky Marciano, kao šampion sa samog vrha, je najteže. Tad osim protivnika morate pobijediti i vlastiti ego. Lahm je prevelik gospodin da se zamara sa drvosječama iz Portlanda, poluamaterima iz Katara ili kineskim (pre)plaćenicima.
Posljednju utakmicu u reprezentaciji odigrao je u finalu Svjetskog prvenstva, na legendarnoj Maracani. Doveo svoju ekipu do pobjede, pričekao kao posljednji u šampionskom nizu da od deprimirane predsjednice Brazila primi trofej, dostojanstveno proslavio najveću pobjedu i najavio oproštaj. Neponovljivo, imao je samo 30 godina.
Iz kluba odlazi tri godine kasnije još uvijek nominalno najbolji na svojoj poziciji u svijetu i bez obzira ko naredne godine bude trčao pored desne aut-linije u crvenom minhenskom dresu, čuvao leđa ili protrčavao pored ćelavog i ostarjelog Holanđanina, neće biti bolji nego bi u istoj toj utakmici bio Philipp Lahm.
Koliko je velik “Magični patuljak”, kako su mu tepali godinama njemački mediji, najbolje oslikavaju dvije plastične činjenice. Poslije njegovog odlaska iz Elfa, reprezentacije sa najširim igračikim kadrom na svijetu, desni bek je najlošija pozicija. Joachim Löw izrotirat će dvocifren broj igrača na toj poziciji, ali neće naći dostojnu zamjenu, jer kad odlaze najveći, u životu, ali i u fudbalu, koji je najživotniji od svih sportova, ostaju praznine koje je nemoguće ispuniti.
Druga je ona koju znaju svi, da veliki Lahm nikad nije dobio crveni karton. Lijepo zvuči u biografiji, ali ko ga je ikad gledao, znao njegovu igračku i sportsku težinu, činjenicu da je i u najvećim porazima, a bilo ih je, uvijek sportski protivniku prvi pružio ruku i čestitao, preko crvenih kartona bi lako prešao.
Gospodin u kopačkama
Xabi Alonso nije minhensko dijete, ali će otići u historiju kao legenda Bayerna. Alonso ima takav ljudski i igrački stav da je bez sumnje legenda svakog kluba u kojem je igrao. Ponosni Bask bio je dio onog Liverpoola koji se vraćao na najveću scenu, ključno vezivno tkivo zadnje i prednje linije, sjajni izvođač prekida i autor nekih od najljepših golova kojih se čovjek sjeća.
U Madrid je došao da bude jedan od druge generacije Galácticosa i bez puno pompe, brzo postao ključni čovjek. Nezaboravne su one sezone pod Joseom Mourinhom, njegovo partnerstvo sa Samijem Khedirom i mitski okršaji protiv Barcelone i svog budućeg minhenskog trenera. Gospodsko držanje znali su staviti pod znak pitanja katalonski mediji navodeći baš Alonsa kao onog ko u okršajima sa Barcelonom najpodmuklije, mučki udara, ali te utakmice su i onako bile neka druga sportska dimenzija.
Alonsova glavna igračka karakteristika bila je vizija igre, promatranje terena u tri ili četiri dimenzije, iz tog izvedena najpreciznija dijagonalna lopta koju su naše generacije vidjele, u najboljim godinama i savršen defanzivni učinak. Odlično izvođenje prekida i ubojit šut desnom nogom, uz neosporno liderstvo i intelektualnost samo su kompletirali paket jednog genijalnog veznog igrača.
Takav, nije želio sjediti na klupi, takav i danas, kao i prijatelj s kojim dijeli ovaj tekst, ne vidi sebe po trećerazrednim sredinama i odlazi nekolike godine ranije nego bi to uradio bilo koji drugi veliki igrač. Kad je Real u sezoni 2013-14 osvojio La Decimu, uz genijalni vezni dvojac Alonso – Modrić, bez Xabija u finalu zbog kartona, Florentino Perez gledao je nekoliko poteza unaprijed i u Minhenu našao nezadovoljnog Tonija Kroosa, Xabiju se budući scenarij nije svidio.
Programirani vezni trojac Kroos – Alonso – Modrić koji ni na papiru, ali ni u kratkoj praksi nije izgledao dobro, raspao se nakon mjesec dana jer je Alonso inicirao transfer u Minhen.
Nigdje teret i nikad u drugom planu, slično kao u onoj priči kad je još jedan desni bek Gary Neville pričao Ryanu Giggsu momenat kad je odlučio da je vrijeme da se oprosti bio trenutak kad je vidio da je veći problem Vidiću i društvu pokrivati šta iza Garyja prođe, nego čuvati svoje igrače. Giggs nikad to nije shvatio, ali Lahm i Alonso jesu i prije vremena.
Nezamjenjivi dvojac
Bayern je prošle subote ostao bez dva velika igrača, dva čovjeka koja će zbog svojih specifičnosti biti nemoguće nadomjestiti ovoga ljeta, bez obzira koliko izdašan bude prijelazni period. Najteže će biti Joshui Kimmichu, sjajnom mladom igraču koji bi po svojim karakteristikama mogao mijenjati i jednog i drugog velikana. Nemogući zadatak, Lahma i Alonsa ne treba igrački mijenjati, treba otvoriti novu stranicu i gledati klub kroz oči naredne generacije.
Za nas obične fudbalske navijače, kojima subota ili srijeda svijetle jače na kalendaru zbog igrača kakvi su bili ova dva, ostaje nada da će se Philipp i Xabi nastaviti baviti fudbalom tako da direktno utječu na zbivanja na terenu. Da će postati treneri ili bar sportski direktori, jer za igrače koji su bili treneri na terenu za vrijeme svoje igračke karijere, jednostavno je grijeh kasnije otići dalje od terena, u vode sportskih komentatora, građevinskih poduzetnika ili profesionalnih igrača pokera.
Philipp Lahm i Xabi Alonso nisu bili najveće zvijezde svojih klubova, nisu prodavali najviše dresova i nisu stvarali najveću histeriju kad bi klupski avion sletio na neki aerodrom, njih dvojica bili su zvijezde onim ljubiteljima fudbala koji znaju više od prosjeka, koji valorizuju sva zbivanja na terenu i znaju odvojiti velike zvijezde od najvećih fudbalera.
