Prije neki dan sam dobio informaciju, da su dva inspektora, koji rade u odeljenju za borbu protiv narkotika, stavili zakonski na mjere nekog narko-dilera, koji je blizak nekom političaru. I oni sada imaju probleme, moraju da pišu izjave. Novi Pazar nije velika sredina, mi to sve znamo, kaže Zukorlić za Telegraf.rs
Ja ne mogu da govorim lažnim jezikom o razvoju privrede, radnim mjestima i toj demagogiji, kada te privrede neće biti, dok su kriminalci najjači privredni faktor. To je činjenica. Ja sam svjestan da je ovo rizičan i dug put. Zato nisam nervozan, što nismo na vlasti, mi smo tek na početku, oni su na zalasku, rekao je za Telegraf.rs, Muamer Zukorlić, lider BDZ.
Njegov izbor za predsjednika skupštinskog Odbora za obrazovanje izazvao je burnu reakciju dijela javnosti. Danas je taj Odbor opet u centru pažnje zbog peticije za reviziju Darvinove teorije. Da li o tom pitanju Odbor treba da raspravlja, ali i da li će uskoro promijeniti funkciju? Kako vidi situaciju u regionu, ali i ulogu Turske, samo su neka od pitanja koja smo postavili Muameru Zukorliću, narodnom poslaniku i predsjedniku skupštinskog Odbora za obrazovanje.
Da krenemo od Vaših poslednjih izjava. I dok ministri Šarčević i Vukosavljević kažu da se neće baviti peticijom o reviziji Darvinove teorije, Vi kažete da Odbor na čijem ste čelu hoće. Da li je zaista Odbor za obrazovanje nadležan i pozvan za tu raspravu?
– Odbor za obrazovanje je nadležan da se bavi svim temama, koje su tiču obrazovanja. Samo pitanje, da li želimo da obrazujemo djecu, podižemo društvo, koje će i dalje biti taoci jednoumlja, bilo kojeg, naučnog, političkog, vjerskog ili ne. Ili ćemo ljude tretirati kao misleća bića, koja imaju pravo da se slažu ili ne slažu, prihvataju teorije, ili ih odbacuju. Ja sam pobornik ovog drugog i neću dopustiti sa pozicije predsjednika Odbora da se isključuje bilo šta prije nego što se razmotri. To je moj princip. I u tom kontekstu sam rekao, da sve inicijative koje dođu, budu razmotrene od strane Odbora.
Odbor nije izvršni organ, nije jedino tijelo koje može da odlučuje i on ima razne mogućnosti da donese zaključke po tom pitanju. Jedna mogućnost je da prihvatimo inicijativu i uputimo na dalje postupanje nadležnim organima i Ministarstvu, druga je mogućnost da odbijemo tu inicijativu i treća mogućnost je da zatražimo mišljenje stručne javnosti.
U svakom slučaju, ono što nije dopustivo je da se oni koji drugačije misle vrijeđaju i ismevaju. To neću dopustiti u domenu mojih nadležnosti i domena.
Da li neko ko je bio verski vođa na taj način dovodi u pitanje sekularnost države?
– Jedan od principa sekularnosti je ono o čemu ja govorim. Mogućnost da različito mislimo. Ni nauka ni sekularnost se ne grade na isključivosti. Prema tome, ovim se uopšte ne ugrožava sekularnost. Mi imamo društvo koje se na popisu više puta izjašnjavalo iznad 90 odsto kao vjernici.
Imamo opasnu pojavu pokušaja šake ljudi, koje se nalaze na važnim pozicijama u strukturama raznih elita, koje žele da tu većinu vjernika tretiraju kao manje vrijednu i “otmu” djecu i obrazuju suprotno svetonazoru njihovih roditelja. Djeca ne pripadaju ni državi, ni onom malom procentu ateista u ovoj zemlji, već prevashodno roditeljima, dok nisu punoletna. Isključivo roditelji imaju pravo da biraju u kom će svetonazoru obrazovati svoju djecu.
Ovde je u pitanju agresivni ateizam. I to je ono što me je iznenadilo. Mislio sam da je on pao sa padom Berlinskog zida. Vidjeli smo tu osionost i tu drskost. Ako oni vjeruju da su njihove teorije istina, zašto su nervozni? Zašto ne dopuste da se otvori rasprava?
Nauka bi trebalo da zastupa svoje stavove argumentima. Oni tvrde, nauka je argument, eksperiment, empirija. Slažem se, ali to samo možemo tvrditi kada su u pitanju prirodno-matematičke nauke. Za društveno-humanističke nauke imamo i neke druge zakonitosti, imamo logiku i psihologiju.
Ako potenciraju na argumentu, onda neka ostanu dosljedni i u raspravi na argumentima, a ne na isključivosti. Mi sada imamo one, koji navodno nastupaju u ime sekularne nauke a zapravo nastupaju u ime ateizma i koji se ponašaju kao inkvizitori u doba renesanse prema nauci. Dakle, sada imamo samo okrenutu situaciju. Tada su najekstremniji u katoličkoj crkvi kažnjavali one koji su imali slobodnu misao, sada imamo progon u ime navodne nauke, a u stvari progon u ime ateizma.
Opet ideološki problem, isključivo ideologija, koja ne može da se izbori sa društvom argumentovano i koja nije mogla da se izbori sa društvom ni kroz komunističke režime. Mi ne možemo da zaboravimo da je preko 100 miliona ljudi ubijeno u svijetu, van rata, na osnovama ateizma.
Mi imamo zapise da je Marks bio najsrećniji, kada je čitao Darvinovu teoriju evolucije. Na toj osnovi su nastale najekstremnije ideologije, poput nacizma. Ideja nacizma je nastala na teoriji eliminacije slabijeg. I kakva je njihova argumentacija sada – tako radi cio svet. Baš me briga, kako radi cio svet. Meni je moje dijete skuplje nego cijeli svet. Ja kao roditelj želim da zaštitim moje dijete, svaki roditelj u Srbiji, na svetu ima pravo da zaštiti svoje dijete.
Nije ovdje sada pitanje koliko je nešto naučno dokazivo, o tome neka se raspravlja u naučnim krugovima. Ovdje je pitanje ko ima pravo biti toliko surov prema našoj djeci. Da ne govorimo kako se to održava na mentalno zdravlje tog djeteta, kome se na vjeronauci kaže da je Bog stvorio čovjeka, a na biologiji da je nastao od majmuna. I zamislite šizofrenu ličnost, koja se tako formira.
Neću reći da je za sve Darvin kriv, imamo mi i druge probleme sa obrazovanjem. Ali, je nehumano nametati djeci svetonazor u duhu sveotnazoru suprotnog od onoga što su njihove porodice i društva. To je moj stav, da sam protiv svake isključivosti. Neka ostane i Darvinova teorija, to će svakako biti prevaziđeno. Ja ne znam da li danas iko vjeruje da je nastao od majmuna, pogotovo što ne postoji nijedan naučni dokaz evolucije iz vrste u vrstu. Ne postoji nijedan ozbiljan naučnik koji kaže da je Darvinova teorija – naučna istina, već svi kažu teorija evolucije, čim je teorija, to je tvrdnja koja nije dokazana.
Ono što je takođe uzburkalo domaću javnost poslednih dana jesu izjave o “Velikoj Albaniji”. Kažete da je taj projekat nemoguća misija. Ipak, ne može se prenebregnuti činjenica da takve izjave značajno dižu tenziju na ovom prostoru?
– Sve velikodržavne politike i sve izjave o velikodržavnim ambicijama dižu tenzije. Velikodržavne ideje nisu novina na Balkanu. Očito da male zemlje i mali narodi imaju potrebu, valjda iz nekog kompleksa inferiornosti, da pričaju o velikodržavnim ambicijama. Sama je činjenica da su te ideje bile prisutne u hrvatskom, srpskom, evo sada i u albanskom narodu, i one su stare preko 150 godina. Ali i sama činjenica da niko od ovih naroda nije uspeo da sprovede velikodržavni projekat potvrđuju moju teze da ovakve ideje ovde nisu moguće. Veliko i malo ne ide zajedno. Velikodržavnu politiku može da vodi samo velika država i veliki narod. Kada kažem veliki, prevashodno mislim na broj, na potencijale imperijalnosti.
Takođe, te ideje su najčešće za unutrašnju političku namjeru. Istina postoje i ekstremne strukture u raznim narodima koje na tome prave cijelu politiku, ali činjenica je da takve ideje, politike i ideologije ne donose dobro, ni svom ni narodima u regionu.
I ova tema pokazuje, da politička ideja koju mi nudimo, a to je politika pomirenja – nema alternativu. Potrebno je da što više političkih faktora iz različitih naroda potencira politiku pomirenja. Riječ prethodi svemu. Lijepa riječ prethodi dobrom djelu, a ono sreći i prosperitetu. Ružna riječ prethodi ružnom djelu, a ono nesreći. To smo već imali devedesetih godina prošlog vijeka, četrdesetih i početkom prošlog vijeka. Balkanskim narodima je dosta lekcija krvi, svađe i sukoba.
Mi smo ovdje listovi jedne gore. Etnogenetski smo izmješani, gdje niko ne može da kaže “mi smo čisto genetski različiti od vas”. To nas čini kvalitetinijim, i genetski i mentalno i kulturološki. Balkan je najplodnija kolevka na svetu. Ali, Balkanu fali da definitivno shvatimo da smo jedan prostor i srodni narodi i da počnemo zajedno da profilišemo ovaj prostor.
Fali nam, da se trgnemo iz blata snishodljivosti, jedni se dive Zapadu, drugi Istoku, niko nama. Umjesto da se dogovorimo i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i Albanci, da kažemo mi smo ovdje jedna zajednica i da napravimo jednu strategiju zajedničkog razvoja uz određena pravila. I na tim principima, siguran sam da bi za 20, 30, 50 godina postali jedan repsektabilan faktor.
Kada govorimo o tenzijama na Balkanu, bilo je reči i o ulozi Turske. Da li ste bili upoznati sa navodnim saznanjima obaveštajnih službi da Turska ima dobro razgranatu agenturnu mrežu u Srbiji?
– Ne treba biti stručnjak, pa biti upoznat sa tim stvarima. Dovoljno je da malo razumijete geopolitiku ovog prostora, i sasvim jasno da ako neka zemlja postaje regionalna sila bude zainteresovana za region. To je činjenica, naravno Balkan je pun zapadnih, istočnih službi, što ne i turskih. To je sa jedne strane priznanje da je Balkan veoma bitan, jer oni ne idu tamo gdje nije važno. Ali, mi nemamo od toga velike koristi.
Međutim, ako se pravilno postavimo prema tome, a to znači da razumijemo kontekst tog interesovanja. Velike sile ne pitaju da li će biti tu, već samo pitanje našeg odnosa da li ćemo energiju koja se tu koncentriše imati protiv sebe, za sebe ili bar neutalno. I to je ono što treba imati u vidu, kada je u pitanju Turska. Razumjeti da je Turska jedna ozbiljna, regionalna sila i zato je dobro sa njom imati dobre odnose. Vidim da državni vrh uglavnom pokušava da razvije te dobre odnose.
Ali, to ne znači da mali treba da bude rob. Mali može da nadoknadi svoj nedostatak – kvalitetom. Mali narodi treba da budu pametni i da ne prave više neprijatelje nego što je nužno. Mi to možemo.
Turci ovdje nemaju destruktivne namjere, što je dobro. Oni za sada imaju kulturološke, vjerske i ekonomske ambicije, i za sada nemaju političke i vojne – što je dobro. I sada se prema tome treba postaviti pametno. Praviti partnerstva u onim stvarima, koje su nam interes. Ukoliko napravite što više partnerstva sa nekom zemljom koja je bitna, ona će više paziti da vas ne povredi, da ne bi ugrozila interese kroz partnerstvo.
Kada pominjemo Tursku, apostrofirana je Raška oblast, odnosno Sandžak. U tom smislu kako ocenjujete trenutnu situaciju u tom delu Srbije?
– Sandžak će uvijek biti bitan, jer se nalazi na tački koja ne može biti nebitna. Mogu neke politike da postave Sandžak na način, da više od 100 godina nema železničku prugu, ali ne možete da ga zaobiđete prirodnim putem. Ne možete da zaobiđete interesno ukrštanje linija. Takozvane rusko-srpske linije sa morem ili zelenu transverzalu, kojapovezuju Bosnu sa Kosovom i dalje sa Istokom. To je činjenica da se interesi ukrštaju.
Sada je pitanje kako ćemo se mi postaviti. Prije svega građani Sandžaka, a onda i države koje imaju uticaj na Sandžak, to su Srbija, Crna Gora, nešto malo Bosna i šire okruženje. Ukoliko, mi sada taj prostor postavimo da tačku sudara, on će uvijek biti neuralgičan i bure baruta koje će neko moći da pali zarad svojih interesa. Ono što je moja ideja bila još 2002. godine, da postavimo Sandžak kao tačku susreta, a ne sudara.
Mi hoćemo da tu historijsku liniju sudaranja zaustavimo, stavimo na nju tačku i da krenemo linijom susreta. Ma koliko to bilo simbolički ili stvarno, to je moguće. Ukoliko sa svima imate dobre odnose, stvorite na primjer bescarinsku zonu, pa umjesto da se otimamo oko tog osiromašenog prostora, bolje da je tu svi imaju neke ekonomske interese i trguju.
Sa takvim pristupom, onda taj prostor može da pretvorimo u vrijednost Srbije. Pošto tu pretežno živi muslimansko stanovništvo u vjerskom smislu, odnosno bošnjačko u etničkom, to možemo da iskoristimo, preko mene i drugih poslanika koji dolaze iz Sandžaka da budemo most povezivanja Srbije sa muslimanskim zemljama.
Nedavno je SDA Sulejmana Ugljanina postao deo vlasti u Novom Pazaru sa SDP-om Rasima Ljajića i SNS-om. Zašto nema BDZ u lokalnoj vlasti i da li je moguće da dođe do pomirenja među političkim subjektima u Raškoj oblasti, odnosno Sandžaku?
– To je dokaz da smo mi autentična politička opcija, koja ne pristaje na te sitne političke dogovore, gdje je bitno uzeti samo komad vlasti. U tom slučaju se sa nama teško ulazi u koaliciju i mi ne pravimo te truhle kompromise, interesne prilike. Mi tražimo neke stvari koje nije lako prihvatiti. Odlučni smo protiv korupcije, a većina stranaka lokalnu vlast doživljava kao legalni teren za korupciju.
Postoji veliki strah od naše stranke i uspjeha i onda su pomirili Ugljanin i Ljajić, koji su ubijali preko 25 godina. Pomirili su se pas i mačka. Ima ona izreka, koja kaže da kada je temperatura minus 30, toliko je hladno da pas i mačka zajedno spavaju. E, ta temperatura sam zapravo ja, odnosno moja politika i onda su se zagrlili pas i mačka da bi preživjeli. To je razlog njihovog spajanja, što meni ne smeta, lakše mi je da se pojednostavi politička scena i da ih potjeram sve zajedno, nego da ih pojedinačno tražim po nekim budžacima.
Što se tiče pomirenja, ja sam za dogovor o elementarnoj političkoj pristojnosti. Nemoguće je pomiriti se sa političarima koji podržavaju narko-dilere po Novom Pazaru, koji su sponzori zelenaštvu, reketiranju i korupciji.
To su prilično teške optužbe?
– Tako je, zato izbjegavam da pominjem imena, nego pominjem fenomene, da ne bi ispalo da nekog želim direktno da uvrijedim. To je činjenica jedna, o tome možemo da vam ponudimo dokaze. Pogotovo, Novi Pazar, koji se nalazi na toj tromeđi, on je idealan za kriminal. Organizovani kriminal je uništio malu privredu. I dalje tu buja narko-kapital, sprega kriminalaca, policije i političara. To je jedna “mala Kolumbija”.
Kada o tome progovorite, onda navučete stotine protivnika. Međutim, ja toga ne mogu da se odreknem. Naravno, da će onda naše etabliranje u te sisteme ići teže, jer da bi BDZ došao na vlast u Sandžaku, onda ne samo da mora da pobijedi političare, nego i kriminalce i tu spregu. Tamo svaki kriminalac, ima svog tužioca i sudija, a većina advokata su samo veza između kriminalaca i sudija. Nema tu nikakvog prava, postoje tarife. Zna se za koliko se kupuje ubistvo, kilogram droge. To je tako u Novom Pazaru.
Pre neki dan sam dobio informaciju, da su dva inspektora, koji rade u odjeljenju za borbu protiv narkotika, stavili zakonski na mjere nekog narko-dilera, koji je blizak nekom političaru. I oni sada imaju probleme, moraju da pišu izjave. Novi Pazar nije velika sredina, mi to sve znamo.
Ja ne mogu da govorim lažnim jezikom o razvoju privrede, radnim mjestima i toj demagogiji, kada te privrede neće biti, dok su kriminalci najjači privredni faktor. To je činjenica. Ja sam svjestan da je ovo rizičan i dug put. Zato nisam nervozan, što nismo na vlasti, mi smo tek na početku, oni su na zalasku. Oni 25 godina vladaju, ali i dalje imate rupe u samom centru grada, pljačku imovine u gradskoj upravi, gdje privatna televizija ključnih političara dobija mjesečno 40 hiljada eura iz budžeta.
Ja ne želim da budem na vlasti u takvom stanju. Mi ćemo doći na vlast, kada budemo imali snage i kad to potkrepi narod svojom svešću, da bi se sa tim obračunali.
Novi Pazar je od strane opozicije apostrofiran kao mesto gde je aktuelna vlast “štelovala” predsedničke izbore?
– Ne mogu da govorim o konkretnim stvarima, jer mi nismo imali direktan uticaj na sprovođenje izbora, i to pitanje može da se postavi onima koji su bili u biračkim odborima. S druge strane, nije bilo logično da se očekuje bilo koji uspeh opozicije, jer su dvije ključne stranke, BDZ i SDP javno i aktivno podržale Aleksandra Vučića, a SDA nezvanično.
Bilo je logično da Vučič, kao predsjednički kandidat, uz ovu podršku, ubejdljivo pobijedi.
Kada govorimo o toj podršci Vučića na predsedničkim izborima, Rasim Ljajić kaže da Vas nije video u kampanji?
– On me nije mogao vidjeti, jer neću biti tamo gdje je on. Ja jesam podržao Vučića, ali nisam mogao stajati pored Ljajića, Svetlane Ražnatović, Dodika – to nije moje svet. I ja ako podržavam Vučića, to ne znači da podržavam sve njegove. I ako podržavam Vučića na predsjedničkim izborima, mi nismo ista stranka. To ne znači da se u svemu slažemo. Zato smo pregovarali 15 dana, kako bi se dogovorili o ključnim principima.
Zato se mi razlikujemo od drugih koji su ga podržali, koji su se utrkivali u prva 24 sata da ga podrže i da se guraju iza njegovih ramena, kako bi ih kamere snimile. To nije moj način. Zato se nisam nigdje pojavio, ali sam zato hodao po prijepoljskim selima i naseljima, u direktnoj kampanji. No, mene ne zanima odnos Ljaića i Vučića, mi nismo ništa dogovarali u paketu.
Kada govorimo o tim dogovorima, Aleksandar Vučić će uskoro preseliti na Andrićev venac, a nije nemoguće da sa izborom novog premijera dođe i do rekonstrukcije Vlade. Da li da očekujemo i Vaše seljenje sa Trga Nikole Pašića u Nemanjinu 11?
– Ja ne očekujem još neko vrijeme moje etabliranje na nekoj značajnoj poziciji izvršne vlasti. Ozbiljna politika se ne može voditi ukoliko nemate ambicije, da budete na nekoj poziciji odakle se ozbiljno utiče na političke procese. Međutim, ne želim nikada biti ministar, kao dosadašnji ministri iz Sandžaka. To znači da su dosadašnji političari dobijali izbore na jednom programu, a onda posle toga je jedino bilo ostvareno to što su oni postojali ministri.
Ukoliko bi ministarska pozicija značila da moj narod ne dobije ništa, da moji glasači ne dobiju ništa, da moj kraj ostane sa najgorim putevima i najmanje zaposlenih, onda neću biti ministar. Ali, ukoliko bi na taj način napravili iskorak i promjenu prema mom narodu, glasačima i kraju, onda sam spreman da razgovaram.
Takođe, želim da to takvih dogovora dođe, kada bude sazrelo stanje u cijeloj Srbiji. Ne želim da budem u državnoj vlasti u kojoj će većina Srba misliti da sam ja opasnost za Srbiju – to ne želim. Ako bih bio ministar, onda bih bio ministar svim građanima. Po meni, atmosfera je još napeta, i zato sam došao u Beograd da se bliže upoznamo i predstavim iz prve ruke.
Da – ja jesam autentični musliman, da – ja jesam bio muftija, da – ja jesam Bošnjak, sve to ja jesam. Ali ne, ja nisam neprijatelj srpskog naroda, ne – ja ne mislim zlo Srbiji, ne – ja nemam ambiciju da rušim Srbiju.
