U nedjelju se u Francuskoj održava drugi krug predsjedničkih izbora. Očekuje se da centrista Emmanuel Macron pobijedi Marinu Le Pen, bijelu nacionalistkinju – molim vas da prestanemo da uzdižemo to opredjeljenje nazivajući ga „populizam“, piše kolumnista New York Timesa, Paul Krugman. Valjda ne kršim pravila NY Timesa ako izrazim nadu da će se ovo predviđanje obistiniti. Pobjeda Marine Le Pen bi zaista bila katastrofa za Evropu i svijet, prenosi Peščanik.
Tu se sada nameće nekoliko pitanja. Prvo, kako smo uopšte došli dovde? I zatim, da li bi poraz Marine Le Pen ipak bio samo privremeni predah u tekućoj evropskoj krizi? Ovdje dugujem kratko objašnjenje: kao i većina ljudi na ovoj strani Atlantika, izbore u Francuskoj posmatram opterećen Trumpom. Naravno, paralele između francuskih i američkih političara postoje, uprkos velikim razlikama između njihovih osnovnih ekonomskih i društvenih trendova.
Uspješna ekonomija
Za početak, iako Francusku jako kritikuju, prije svega protivnici države blagostanja – njena ekonomija je prilično uspješna. Vjerovali ili ne, odrasli građani Francuske u najproduktivnijim godinama (25-54) imaju znatno veću šansu da nađu dobro plaćen posao nego njihovi američki vršnjaci sličnih kvalifikacija. Toliko su i produktivni. Doduše, francuski BDP po stanovniku je za četvrtinu manji od našeg – ali razlog tome su prije svega duži godišnji odmori i raniji odlazak u penziju.
Mada je u Francuskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, opao broj radnih mjesta u industriji, ona nije doživjela „kineski šok“ odliva radnih mjesta. Pored toga, francuska ekonomija skrojena po ljudskoj mjeri pruža veću društvenu sigurnost od najsmjelijih snova američkih progresivaca: garantovano i kvalitetno zdravstvo za sve, izdašno porodiljsko odsustvo, besplatno predškolsko obrazovanje i još mnogo toga.
Francuska također nije doživjela društveni slom kao bijela Amerika. Francusko društvo ima svojih problema, ali koje ih nema? Međutim, tu nije zabilježen porast „umiranja od očaja“ – to jest, povećana smrtnost od droga, alkohola i samoubistava – koje su Anne Case i Angus Deaton otkrili kod američke bijele radničke klase.
Ukratko, Francuska nije utopija, ali prema većini mjerila ona svojim građanima pruža pristojan život. Zašto je onda tako veliki broj njih spreman da glasa – izgovorimo to opet bez eufemizma – za jednu rasističku ekstremistkinju? Postoji više razloga za to, a prije svih je kulturni strah od muslimanskih imigranata. Marina Le Pen će dobiti i opravdano protesne glasove protiv nedodirivih upravljača Evropske unije. Evropske institucije su se dužničkom krizom, koja je počela u Grčkoj i proširila se po Evropi, zaista bavile sa zapanjujućom kombinacijom ravnodušnosti i arogancije.
Brisel i Berlin su neprekidno griješili nametanjem sve pogubnije politike štednje, praveći se da znaju sve odgovore. Očigledne patnje koje su izazivali tretirali su kao neku vrstu zaslužene kazne za prošle grijehe. Politički gledano, evrokrati su se prosto istresali na malim nacijama, nemoćnima da se suprotstave nerazumnim zahtjevima, u strahu da će im biti uskraćeno finansiranje. Ali evropska elita strahovito griješi kada se na isti način ophodi prema velikim igračima kakav je Velika Britanija.
Siledžijsko ponašanje
Bilo bi divno da britanski građani nisu izglasali brexit, koji će oslabiti Evropu i osiromašiti Britaniju. Ali zvaničnici EU već zvuče kao napušteni supružnik riješen da u razvodu iscjedi maksimalnu alimentaciju. A to je suludi plan. Evropa će morati da živi sa nezavisnom Britanijom i siledžijsko ponašanje kakvo je pokazivala prema Grčkoj neće upaliti sa ovom velikom, bogatom i ponosnom nacijom.
Što nas vraća na francuske izbore. Užasava me mogućnost pobjede Marine Le Pen, ali skoro podjednako strahujem od toga da Brisel i Berlin Macronovu pobjedu shvate kao znak da je brexit bio puka anomalija i da se evropski glasači zastrašivanjem mogu natjerati da prihvate sve što im njihove elite serviraju kao nužni izbor.
Čak i ako se u nedjelju u Francuskoj izbjegne najgore, evropske elite time dobivaju samo oročenu šansu da poprave svoje ponašanje, piše Krugman.
