U Banjoj Luci, i RS-u općenito, nećete zvanično upoznati doktoricu, inženjerku, novinarku, a posebno ne profesoricu ili direktoricu. Jer ovdje i jezikom vladaju muškarci.
Dolinu Vrbasa od davnina prate epiteti oaze zelenila, krajiške ljepotice i grada mladosti, a priča o ljepoti i šarmu Banjalučanki neprestano kruži alejama prošlosti, sadašnjosti i po svemu sudeći, budućnosti. Urbana legenda kaže da u gradu na Vrbasu žene “vladaju” jer ih ima sedam puta više nego muškaraca! Na vrhuncu slave u čast žene gotovo da je, prije deceniju, došlo do realizacije avangardnog i vanvremenskog projekta pod nazivom “Banjaluka – grad žena”. Ostvarenjem ideje da sjevernu kapiju (autoput Banja Luka-Gradiška) grada čuvaju dvije statue djevojaka imena Nada i Zora, simbolika bi prerasla u zvanične okvire.
Banjaluka bi dobila brend ‘Grad žena’ jedini u svijetu, na visokim postamentima, s Nadom, koja poslednja umire i Zorom koja donosi novi dan. Međutim, od svega ostade samo trag u medijima o različitosti percepcija o revolucionarnoj ideji, od vulgarnih konotacija preko malograđanske uskogrudnosti s negativnim osvrtom na feminizam do a priori osude po “balkanskom klišeu” glava kuće je – zna se muško! A šta je sa onom narodnom poslovicom da “žena drži tri stuba te iste kuće”?!
Ispit o rodnoj jednakosti
Čini se da je Banjaluka pala na prvom prijemnom ispitu o rodnoj ravnopravnosti, bolje rečeno rodnoj osjetljivosti kroz izražaj! No, i dalje se ne odustaje od teze da su Banjalučanke “najpriti vumen”, da su neprikosnovene vladarice grada. Pješačka zona svjedoči o tome. Nesporno! Ulice Banjaluke s vremena na vrijeme izgledaju kao modne piste. Sigurno ćete sresti dame, učiteljice, nastavnice, čistačice, vaspitačice, medicinske sestre, sekretarice, pa i pjevačice… Možda s vremena na vrijeme upoznate profesoricu, po neku maserku…
No, u ovom gradu, ali i ostatku entiteta Republika Srpska, za sada nećete zvanično upoznati doktoricu, farmaceutkinju, pedagogicu, pedijatricu, inženjerku, novinarku, a posebno ne psihologinju, stomatološkinju, poštarku, a ni slučajno lobisticu ili direktoricu! Ovo je grad u kojem su priznati doktori, fizijatri, stomatolozi itd itd.. Zbunjujuće! Čovjek bi pomislio da je kojim slučajem u univerzitetskoj Banjaluci na snazi kakva zabrana u obrazovnom sistemu za žene! Nije sigurno! Prema nezvaničnim statistikama u visokom obrazovanju broj žena je nešto veći u odnosu na mušku populaciju.
Ali… Ovaj moderni grad još uvijek nije spreman da dozvoli ženama da pređu akademski prag u smislu prava na upotrebu ženskog gramatičkog roda, upisanog u diplome, kada su u pitanju titule i zanimanje. Dakle, nigdje se zvanično ne upotrebljava, osim u nekim slučajevima, rodno osjetljiv jezik koji bi žene učinio vidljivim kroz javnu komunikaciju. Ovdašnji mediji ne pomažu u rješavanju ovog pitanja. Manje-više su opredijeljeni, da li uredničkim konceptom ili po vlastitom nahođenju, za ustaljenu praksu po pr(av)opisu. Istini za volju sporadično se upotrebljava izvedenica “premijerka” ili “predsjednica Vlade” koju koristi za sada po neka medijska kuća i ne baš svi novinari/ke i voditelji/ke.
Osim toga u medijskom izvještavanju neće se čuti niti vidjeti riječ: ministrica, notarka, pravnica niti portparolka. Dakle, mediji kao najvažnija veza između stavova i jezičke prakse, poprilično su zakazali i sudeći po ovome, po automatizmu podlegli stereotipima prema ženama. Kako i ko će formirati javno mnjenje? A stereotip može dovesti do neprijatne situacije i nenamjerne greške pa čak i uvrede. Čitam neki dan imena prisutnih učesnika i gostiju na nekoj sesiji o korupciji i itd itd. Između ostalih piše – doktor pravnih nauka Saša Ninković, pa potom Inženjer mašinstva Remzija Oković. U ovom slučaju bez dileme pomislih da se radi o muškarcima! Ni slučajno! U pitanju su osobe ženskog spola! Može li se tražiti opravdanje u stereotipima ako se uzme u obzir da su zvanično Sarajevo, a i susjedne države poodavno prihvatili rodno osjetljiv jezik u službenoj i javnoj upotrebi?!
Lice i naličje Balkana
Ne smijem zaboraviti naglasiti još jedan fenomen koji me u potpunosti razoružao kada je u pitanju ova tema. Pored dobro poznatih muških komentara, koji su na rubu šovinizma i prizivanja izgovora da je ovo slika i prilika Balkana, zapanjujuće je razmišljanje velikog broja žena. Pa čak i onih koje su nosioci titula. Po nekima izgovaranje profesija i zvanja u ženskom obliku “zvuči neozbiljno i pomalo posprdno i nema težinu” Da li je ovakvo razmišljanje stvar odgoja, vaspitnih metoda ili vlastite frustracije što je rođena kao žena? Kako god, ostavlja velike nedoumice vrijedi li se uopšte upustiti u ovakav diskurs. Preostaje da se čeka povoljan momenat. Poslednju riječ svakako ima struka. Međutim, za sada se lingvističari/ke ne oglašavaju iako se po kuloarima priča da mnogi/e od njih smatraju da bi to na neki način oskrnavilo jezik “te zvuči neartikulisano, te puno riječi podsjeća na kroatizme, paraju uši i teško se izgovaraju…”. Skeptici među jezikoslovcima bi rekli da sve ovo nije u duhu srpskog jezika da nema potrebe za promjenama koje su ideološki već određene.
E sad, pogledi na estetiku jezika možda su različiti što bi se moglo i prihvatiti, međutim zažmiriti pred suštinom svakako je uvredljivo za žensku populaciju!
Žena – poštar, žena – psiholog, žena – kardiolog, žena – vojnik… Kako stvari stoje nebi bilo iznenađenje da se pojavi i “žena – mačka” kao heroina!
Bilo kako bilo optimizam nas ne napušta! Istini za volju Nada poslednja umire, a Zora donosi novi dan i nove mogućnosti!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
