Demokratija se u čistom obliku manifestuje kao revolucionarni teror; danas se manifestuje još samo kao teror nekompetencije.
Zamislite, na trenutak, da ste glasač Donalda J. Trumpa.
Očekivanja su bila velika: napokon, nakon decenija čekanja, vaš čovjek u Bijeloj kući! Na trenutak se činilo da ste dio nečeg velikog. Recimo konzervativnog političkog pokreta koji će promijeniti Ameriku i svijet, izbrisati sve one – brojne, bezbrojne – liberalne gadosti koje su se nataložile od Reagana naovamo.
Činilo se da ćete liberale vratiti tamo gdje im je mjesto, na blatnjava polja Woodstocka, političku klasu nogirati iz Washingtona i vlast vratiti narodu, barbarske muslimane spriječiti da dalje zloupotrebljavaju vaše gostoprimstvo i poslati ih natrag u njihove pustinje, Meksikance, te Bad Hombres, dilere i makroe, spriječiti da vam truju omladinu i otimaju radna mjesta…
A gdje ste danas? Nema zida prema Meksiku – još malo će ga nestati i iz sjećanja. Muslimani i dalje ulaze u vašu – vašu, ne njihovu! – zemlju. Liberali su glasniji nego ikada: ismijavaju sve u šta vjerujete, sve što vam je sveto – pa pogledajte, ako imate stomak za to, bilo koju epizodu Saturday Night Live. Ponašaju se kao da su pobijedili oni, a ne vi, čiji se glas i dalje ne može čuti.
Dvije iste partije
Vaša žena posao još nije dobila. Čovjek za koga ste glasali, umjesto da radi za vas, okružio se milijarderima i njihovim javnim političkim snajperistima, kao da se utopio u močvari Washingtona, postao jedno sa političkim blatom koje pokušava da vas proguta čitavog života, kao što je progutalo vašeg oca, kada je ostao bez farme i četrdesetpeticom sebi oduzeo jedino što mu banka još nije uzela – život. Vaš čovjek u Bijeloj kući, umjesto da radi za čestite, radne američke patriote, milionima dolara gađa hangare u Siriji i pećine u Avganistanu. Kada pogledate u svoje ruke, vidite pivo i hamburger – ali vlasti u njima nema.
Još jednom, pokazalo se kako je promjena nužna da bi sve ostalo isto.
Baudrillard je tvrdio kako je američki dvopartijski sistem jedini idealan jednopartijski sistem. Slabost jednopartijskog sistema je u tome što će ljudi, kad-tad, pomisliti kako bi im bilo bolje kada bi imali slobodu izbora. U Americi je to riješeno tako što je ljudima ponuđen slobodan izbor između dvije iste partije, koje se razlikuju kada su javni WC-i za transgender osobe u pitanju, ali vode istu politiku kada je u pitanju zaštita kapitalizma i američke globalne dominacije; dvije partije koje drugačije gledaju na pitanje gay brakova, ali jednim okom vide banke i vojni kompleks.
Ponekad, kad su ljudi bijesni na obje partije i snažno žele istinsku promjenu, date im kandidata koji je buntovan i igra mimo pravila – Donalda J. Trumpa, na primjer. Onda se ispostavi da on vlada onako kako su vladali svi prije, i kako će vladati svi poslije njega.
Izbori su, dakle, apsolutno demokratski i slobodni, a šta god izaberete, biće vam isto. U razvijenim i stabilnim demokratijama nisu mogući revolucionarni prevrati, čak ni obrti.
Tako je propala američka konzervativna revolucija.
Ove će godine – ponegdje – biti proslavljena stogodišnjica Oktobarske revolucije. Podsjetimo se, stoga, što je njen otac, Lenjin, imao reći o demokratiji. Je li Lenjinov politički projekat bio demokratski? On je tvrdio da jeste.
Nestanak države
Kako u eseju „Visoko spekulativno rasuđivanje o konceptu demokratije“ piše slavni francuski filozof Alain Badiou, „Lenjin je za to imao dva načina argumentacije: prvi je bio da se u logici klasne analize razlikuju dvije figure demokratije: buržoaska demokratija i proleterska demokratija, i da se istakne kako druga prevladava nad prvom i u ekstenziji i u intenzitetu“. Da je, dakle, samo proleterska demokratija – istinska.
Drugi Lenjinov argument bio je da riječ „demokratija“ uvijek podrazumijeva „jedan oblik države“.
Lenjinov cilj bio je nestanak države. Istinska demokratija je po njemu vlast demosa, njegova sposobnost da sam provodi prisilu. Budući da država suvereno drži u svojim rukama sredstva prisile, ona mora nestati, da bi demos bio doista suveren, jer suveren ne može biti ako ne može sprovoditi prisilu. Mora nestati i sama politika, jer ona izražava interese društvenih grupa i teži osvajanju vlasti. Ako je sva vlast u rukama naroda, nema mjesta za političke partije – pa ni za onu Komunističku, koja je tu, ionako, samo da vlast preda narodu.
Sve ovo znači jedno: demokratija se u čistom obliku manifestuje kao revolucionarni teror.
Danas čiste demokratije nema ni na internetu, gdje se ona manifestuje kao teror nekompetencije, visoko nadzirani i kontrolisani teror takozvanog slobodnog mišljenja i govora.
Umjesto u rukama naroda, sva vlast je nakon Lenjina završila u rukama Staljina, koji je zaveo teror države nad demosom, teror od kojega se ni demos ni država još nisu oporavili. Ne mjestu Lenjinove revolucije i danas vlada autoritarni lider, u državi koja je snažna i slaba koliko je to i on.
Buržoaska i dalje postoji
Lenjinova dijagnoza je i dalje tačna: jedina demokratija koja postoji i dalje je ona buržoaska. I demokratska Amerika i autoritarne Kina i Rusija su kapitalističke oligarhije. Kao što su to i naše, postjugoslovenske države.
Do toga smo svi stigli na različite načine: Amerika kapitalizmom i predstavničkom demokratijom, Rusija i Kina komunizmom, mi socijalističkim samoupravljanjem te ratovima i nacionalizmom devedesetih.
Demokratija se u čistom obliku manifestuje kao revolucionarni teror. Danas se manifestuje još samo kao teror nekompetencije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
