Kada me je kolega nazvao i ponudio da napišem kolumnu o mom radu sa Edinom Džekom, nisam se dugo dvoumio.
Naravno, prihvatio sam, ali ne zato kako bih ispričao kako Edin daje golove i rešeta mreže od Češke do Italije, niti kako mijenja historiju klubova za koje igra i donosi im trofeje, a nisam ni pomislio pisati o tome kako u svakom klubu za koji je nastupio ostavi neizbrisiv trag i obori barem jedan rekord.
Svi to već znaju, a ima i onih koji zatvaraju oči, namjerno, ne želeći priznati da nikad nismo imali boljeg i priznatijeg od njega, ali to je već njihov problem. Ne, neću ni o tome pisati, već o Edinovoj ljudskoj strani, onoj koju svaki dobar čovjek ima, onoj koju svi mi vidimo, a malo znamo o njoj.
O tome bih mogao pisati danima, jer toliko je dobrih djela učinio ovaj dječak, kojeg najviše volim i trpim jer je jedan od najboljih ljudi koje sam ikada upoznao. Neiskvaren, dobro odgojen i senzibilan više nego on to sam želi priznati.
Petak, 24. mart – Edin je dobivao državnu nagradu za sport od Vijeća ministara i Ministarstva civilnih poslova i pomalo nervozan spremao se za odlazak u Ministarstvo. Frke, gungula, mali milion ljudi oko njega, slikanje, intervjui, pritisak, slikanje, mediji, sve redom. Iskreno, već nakon 10-ak minuta takve presije ja izgubim strpljenje, ali Edin uvijek ima osmijeh za svakoga, čak i kada njega nešto tišti.
Zašto bi drugi vidjeli da ima problem, zašto bi drugi znali da je i on čovjek od krvi i mesa, zašto bi drugi vidjeli kada je tužan, neraspoložen ili nervozan. Vide to njegovi najbliži i znaju ga u svim situacijama, ali za one koji žude da mu stisnu ruku, da ga upoznaju ili objave sliku s njim, on je uvijek nasmijani Edin.
Nakon dodjele nagrade, požurili smo u UNICEF, gdje se susreo sa predstavnicom UNICEF-a za BiH Geetom Narayan, a odmah potom smo požurili u Roditeljsku kuću u Sarajevu. Već ranije Edin je odlučio da će novčana sredstva od nagrade podijeliti na tri jednaka dijela, a novac je otišao Roditeljskoj kući, te dječijim domovima u Tuzli i Mostaru.
I onda dolazimo, umorni od ljudi i slikanja, intervjua, dolazimo pred Roditeljsku kuću, gdje je malena djevojčica, koja je hvala Bogu otpuštena iz bolnice, odlučila sačekati Edina i uslikati se s njim, iako je više od mjesec s nestrpljenjem čekala da napokon ode kući.
Ostala je!
Zajedno s njom još desetine malih dječaka i djevojčica, koji sa roditeljima vode najvažniju bitku u životu, zapravo, vode bitku za život. Malena hrabra srca čekala su Edina, čekali su da vise čovjeka kojeg toliko vole, a mogu ga vidjeti samo na TV-u, a taj dan on je dolazio njima, kako bi im dao podršku, vrijedniju od bilo kojeg novca koji će im neko donirati. I došao je, smijao se sa njima, a njihova mala, lijepa lica, ozario je osmijeh. Dao im je nadu i podršku u njihovoj borbi, dao im je snagu da se svaka bitka može dobiti i obećao da će doći opet.
Nisam emotivac, barem to ne pokazujem, ali neke stvari u životu te jednostavno slome, pogotovo kada vidiš dječake i djevojčicu od četiri godine kako se bore protiv zloćudnih bolesti. Ta mala slatka nevinašca, koja su tek počela živjeti i već sada se moraju boriti, a nada postoji.
Fikret Kubat, potpredsjednik i projekt menadžer Roditeljske kuće, naš ljubazni domaćin, ukratko je Edinu ispričao kako je uopšte došao na ideju da osnuje Roditeljsku kuću i zamolio za još nešto.
“Naš mali pacijent Amir, teško je bolestan, a rado bi te vidio. Međutim, ne može sići, pa da li možeš otići na kliniku da ga posjetimo. Jako je bolestan”, rekao nam je Fikret, a dileme nije bilo.
Kada se završila posjeta Roditeljskoj kući, ušli smo u Pedijatrijsku kliniku, stali pored lifta, ušli, pritisnuli osmi sprat i ušli u sobu.
Dok ovo pišem, nekako me emocije savladavaju, jer za sreću je nekada dovoljna i jedna lijepa riječ, a kad ti se snovi ostvaruju, onda je sreća neizmjerna. Amir se tek probudio, a kada je otvorio oči pored njega je stajao Edin Džeko, njegov idol, njegov najbolji napadač.
Emina iz Sportskih igara mladih, sa sobom je imala Romin dres sa brojem 9, koji je Edin poklonio Amiru. Uzbuđenje, pomalo muk, a suze na licima. Izlazimo iz sobe i odlazimo prema liftu. Šutimo, tako drag dječak sa 16 godina, a već se bori za život. Shvatiš u tom trenutku da je sve nevažno, svaki promašaj, svako nerviranje, svaka kritika, ma sve je nevažno. Zdravlje je najbitnije.
Stojimo, šutimo, a Amirova majka dolazi i još jednom moli Edina da se vrati, jer mu Amir ima nešto reći. Ušao sam s njim u sobu, a Amir se pridiže na ruke, teškom mukom i Edinu govori:
“Daj gol za mene, molim te”.
Kada mi srce nije puklo. Dječak, kojem je ostalo manje od mjesec života imao je posljednju želju od svog idola. Sageo se, zagrlio ga i rekao mu:“Prvi slijedeći je za tebe”.
Znao sam da će ga dati, nije bilo dileme i već u utorak 28. marta ispunio je obećanje. Edin Džeko dao je gol protiv Albanije, svoj 50. u dresu reprezentacije i poklonio ga Amiru.
Zamišljam lice tog dječaka kako čita vijest kako je Džeko dao gol i kako ga je poklonio upravo njemu. Zamišljam kako je nakratko sretan i nasmijan, jer postoji neko ko mu je barem malo uljepšao dan i njegovu tešku borbu i ko mu je ispunio želju, a mogao je poželiti bilo koju.
On je zatražio gol, a Edin ga je dao.
I onda dođe neko i kaže: Dao je gol sa penala, ne trči, ne bori se, ovakav je ili onakav, a sa druge strane, gutamo knedle shvatajući kako je život prolazan i da je jedino bitno od svega biti dobar čovjek.
Samo to. Biti dobar i sve ostalo je nedati sve od sebe da usrećiš i daš nadu onima kojima je ona potrebna.
Život je i majka i maćeha, život je nepravedan, surov, nemiilosrdan, život je kratak i prolazan, život je jedan i daje nam nekad dobre, a nekad loše karte. Uzimamo onoliko koliko nam pruža, a na kraju se sve svede na uspomene, koliko smo imali osmijeha dok smo živjeli i koliko dobrih djela smo učinili.
Amir je izgubio svoju bitku. Dvije sedmice nakon Edinove posjete, preselio je na bolji svijet. Izgubio je bitku za život, a mi smo izgubili jednog divnog dječaka. Njegovo ime će nastaviti živjeti u srcima ljudi koji su ga voljeli, njegovo ime zaslužuje da živi i živjet će.
Želim ti vječni rahmet i najljepši dženet Amire Gljiva!
