Četvrtu godinu Srbija čeka naznake da će se ostvariti namjera makar za otvaranjem dosijea Tajne policije, što je posljednji put bila tema 2013. godine, kada je o njoj javno govorio tadašnji premijer Ivica Dačić.
Ne samo da nema naznaka da će se tako nešto desiti nego do javnosti dopiru podaci o tome da su dokumenti ozloglašene službe, uključujući i dosijee lica koja su bila praćena, uništavani. Ta činjenica, koja je izrečena na suđenju optuženima za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije, samo je simptom bez koga se ne može dobiti jedan od ključnih odgovora na pitanja vezana za teško breme prošlosti srpske države.
„Rade Marković, nekadašnji načelnik Resora državne bezbjednosti, je 6. oktobra 2000. godine poslao depešu u kojoj traži da se pregledaju materijali i dokumentacija Resora državne bezbjednosti i da se izvrši selektivno uništavanje. Potom je tadašnji načelnik Pete uprave RDB-a naložio da se taksativno unište svi djelovodnici od 1998. do 2000. godine, depeše, planovi rada, izvještaji o radu centara“, opisao je na posljednjem ročištu suđenja za ubistvo Slavka Ćuruvije, Zoran Stijović nekadašnji pripadnik Državne bezbjednosti koji je istražio i dokumentovao zataškavanje tragova.
„Uništena je dokumentacija u papirnom i elektronskom obliku i mikrofilmovi, sve što može da ukaže na zloupotrebe iz svih centara, osim novosadskog, zrenjaninskog i subotičkog. Ova tri centra nisu postupila po nalogu i tu dokumentaciju su sakrili i sačuvali. Dokumentacija je uništena i u Centru resora državne bezbjednosti Beograd. Bilo je indikativno da su pokušali da prikriju zloupotrebe Službe u tom periodu“, preciziriao je operativac koji je, tokom karijere, službovao na Kosovu, jugu Srbije i u Beogradu.
Iznio je i tvrdnje da mu je zbog angažmana u slučaju Ćuruvija prećeno ubistvom, a da je ubrzo na poslu isključen iz svih tokova. Posljednjih nekoliko godina Stijović je van granica Srbije, a živi od invalidske penzije.
Interval odabran za uništavanje dokumentacije koincidira i sa periodom u kome se dogodilo ubistvo Slavka Ćuruvije, aprila 1999. godine, zatim funkcionera političke partije Srpski pokret obnove na Ibarskoj magistrali, oktobra 1999. godine, pokušaj ubistva lidera te stranke Vuka Draškovića juna 2000. godine, i ubistvo Ivana Stambolića, nekadašnjeg istaknutog zvaničnika Srbije, avgusta 2000. godine.
„Ja ne sumnjam da su i neki drugi dosijei čišćeni, uništavani i falsifikovani. Dakle ne da niko nije odgovarao za to, nego su još i nagrađivani“, oštro konstatuje za RSE Aleksandar Čotrić, funkcioner SPO-a i jedan od glavnih zagovarača otvaranja tajnih dokumenata službi bezbjednosti, kao i njihove suštinske reforme.
„Smatram da je 5. oktobra trebalo, zaista prije svega, ući u centralu Službe državne bezbjednosti i sve te dosijee o ljudima koji su prisluškivani objelodaniti. I donijeti zakon da se spriječe zloupotrebe tim dokumentima, odnosno da se onemoguće nereformisane službe bezbjednosti da njima manipulišu i ucjenjuju ljude“, smatra Čotrić.
Međutim, za razliku od nekolicine država poput nekadašnje Istočne Njemačke, Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke, Srbija nikada nije donijela sistemsko rješenje nalik na ono koje je ovim zemljama pomoglo na putu demokratizacije društva, upravo kroz raskrinkavanje dotadašnjih djelovanja tajnih policija.
Umjesto toga, Vlada Srbije je 2001. godine je donijela Uredbu koja je dozvoljavala uvid u dosijee zainteresovanim građanima – bez mogućnosti kopiranja ili hvatanja bilješki. Neki od njih tada su posvjedočili da su, po njihovoj procjeni, bila zatamljena ključna imena ili druge informacije. Do ukidanja Uredbe, koju je neustavnom proglasio Ustavni sud 2003. godine, mediji su zabilježili da je 8.000 građana zatražilo od Bezbjednosno-informativne agencije, nasljednice RDB-a, odgovor postoji li o njima tajni dosije. Pronađeno ih je 420, a 380 ljudi pročitalo je službene bilješke o sebi.
„To je pitanje diskontinuiteta koje je presudno, po mom mišljenju, za ozdravljenje društva i izlazak iz tog začaranog kruga“, mišljenja je istoričarka Dubravka Stojanović, koja ističe da aktuelno stanje omogućava višedecenijski kontinuitet autoritarne vlasti.
„Dakle ovdje je i dalje glavno pitanje ko će kontrolisati službe, ko će biti na čelu, ko je koordinator i da li su one sve povezane ili nisu. A sve dok institucije ne počnu da rade svoj posao, otvaranje dosijea je jedan od poslova demokratske države, građani nemaju povjerenja u nju. U njene institucije i dobre namjere. Kao istoričarka tvrdim da nećemo saznati ništa senzacionalno, ali ovi zaključci o državi i njenom odnosu prema građanima su mnogo važniji“, smatra Dubravka Stojanović.
Nijednoj vlasti, od demokratskih promjena naovamo, nije išlo u korist otvaranje tajnih arhiva zbog potencijalne kompromitacije bivših saradnika Službe koji su imali istaknute ili manje značajne uloge u njihovim redovima, objašnjava kriminolog Dobrivoje Radovanović. To je i, uvjeren je, najznačajnija kočnica temeljne reforme Službe.
„Mislim da je u pitanju činjenica da polako kadrovi koji su bili dominantni u periodu ’90.-’99. godine, dolaze na vodeće pozicije u tim službama, ili da dolaze na vodeće pozicije u politici Srbije. Teško će biti da se sprovede bilo šta što znači radikalnu reviziju tajnih službi ili tajnih dosijea. Treba očekivati da će to, naprotiv, jačati. Naravno da je to neka vrsta hipoteke koja se nosi“, zaključuje Dobrivoje Radovanović.
Priča o srpskoj tajnoj policiji može početi na mjestu na kom je otvoren i ovaj tekst – u 2013. godini i najavi tadašnjeg premijera Ivice Dačića. Ipak, radi se o storiji koja se razvlači na 17 tranzicionih godina, periodu u kom se uporno propušta šansa za rasvjetljavanje traumatičnih stranica kako za Srbiju, tako i za države u regionu.
