Prošlo desetljeće od odlaska najpopularnijeg izvođača sevdalinki i pjesama nastalih po uzoru na sevdalinku. Njegovo ime postalo je mnogima prvom asocijacijom za sevdalinku, pa mnogi i danas pogrešno smatraju sevdalinkom sve što je on pjevao. Pjesnik pjesme, kako ga opisa Gunić, rođen je 1936. godine u Bileći, ali je već kao dječak tokom Drugog svjetskog rata bio primoran s roditeljima zagaziti nesigurnim putevima izgnanstva.
“U vrijeme kada je umro Mak Dizdar, najveći pjesnik naših, i ne samo naših prostora, predsjednik Udruženja književnika BiH bio je veliki Ćamil Sijarić. Na komemoraciji u povodu Makove smrti, Sijarić je rekao: ‘Od jutros me zovu iz Makovog natalnog grada Stoca i pitaju: Je li istina?’ ‘Nije’ – odgovaram. Ne može biti istina, jer ne može pjesnik umrijeti…’
Ako se, pak, na ovim našim tragičnim i bolnim prostorima i uz čije ime mogla dovoditi u vezu sintagma pjesnik pjesme, onda se ona prije svega, a možda i jedino, mogla dovoditi uz ime našeg znamenitog rahmetlije, uz ime našeg Safeta Saje Isovića. Od trenutka kada je na Teletextu 2. septembra 2007. godine objavljena vijest o Safetovoj smrti, iz mnogih krajeva svijeta i mene su zvali i tražili potvrdu te vijesti. Zove Trebinjac iz Odense: ‘Je li istina da je umro?’ – pita. ‘Nije’ – kažem i ćamilovski dodajem: ‘ne može umrijeti pjesnik pjesme’”, zapisao je Vehid Gunić neposredno nakon Safetovog preseljenja.
Do danas je prošlo desetljeće od odlaska najpopularnijeg izvođača sevdalinki i pjesama nastalih po uzoru na sevdalinku. Njegovo ime postalo je mnogima prvom asocijacijom za sevdalinku, pa mnogi i danas pogrešno smatraju sevdalinkom sve što je on pjevao. Pjesnik pjesme, kako ga opisa Gunić, rođen je 1936. godine u Bileći, ali je već kao dječak tokom Drugog svjetskog rata bio primoran s roditeljima zagaziti nesigurnim putevima izgnanstva. Privremeno su se nastanili u Banjoj Luci, a odmah nakon završetka rata, vratili su se u Bileću, gdje je Safet maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon završenog šestog razreda, seli u Slavonski Brod, gdje završava gimnaziju “Zlatko Šnajder” 1955. godine. Iste godine doseljava u Sarajevo i upisuje Pravni fakultet.
Tokom studiranja u Sarajevu, često je s prijateljima pjevušio u hodniku tokom odmora. Njegovo se pjevanje svidjelo Hasku Haveriću, koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva “Slobodan Princip Seljo”, gdje je polagao audiciju. Naravno, odmah je bio primljen. Godine 1956. otišao je na audiciju na Radio Sarajevo. Nakon što je iz drugog pokušaja položio, odobreno mu je da snimi dvije pjesme. Tad počinje njegovo putovanje ka vrhu estradnog neba. Za Radio Sarajevo snimio je dvije pjesme, Kad ja pođem iz Sarajeva grada i Kasno prođoh kraj Morića hana, te je odmah osvojio srca slušalaca. Već kroz nekoliko godina, 1963. godine održao je prvi solistički koncert u Domu sindikata u Beogradu. Slijede godine velikih uspjeha Safeta Isovića. Bio je pobjednik velikih muzičkih festivala, dobitnik nagrade Zlatni mikrofon, 35 zlatnih i srebrenih ploča, Estradne nagrade BiH i Estradne nagrade Jugoslavije. Razloga za ovakav uspjeh treba tražiti, prije svega, u uspješnom spoju tradicionalnih tekstova iz bošnjačke usmene tradicije i modernog narodnjaštva, kao i u bistrom tenoru usklađenom sa scenskim nastupom, koji su prirodno odgovarali takvoj vrsti muzike.
BORBA ZA OČUVANJE AUTENTIČNOG USMENOG NASLIJEĐA
Dvorane u kojima je Safet održavao koncerte širom svijeta uvijek su bile pune. Ušao je u historiju kao jedini pjevač s prostora Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije koji je održao koncert u operskoj dvorani u Sydneyu. Nihad Halilbegović zabilježio je neke zanimljivosti o Isovićevom životu koje nisu toliko poznate, ali su svakako značajne jer otkrivaju Isovića ne samo kao pjevača već i kao kulturnog radnika i intelektualca angažiranog na očuvanju autentične narodne pjesme. Halilbegović je u razgovoru s Isovićem zabilježio da su neke pjesme bile zabranjene dugo vremena, poput pjesme Ni bajrami više nisu kao što su nekad bili, ili pjesme Put putuje Latif-aga, koja je bila pod embargom dvije godine, prije nego ju je Safet snimio. Isovićevu izjavu prenosimo u cijelosti, u obliku u kojem je zabilježena:
“Ja sam jedan od svjedoka kako se otuđivala i skrnavila naša sevdalinka, kao jedan od osnovnih temelja bošnjačke kulture. Evo za to i primjera. Pozvan sam od profesora Beluša Jungića (Aleksandar Mlađen), uvaženog urednika narodne muzike na Radio Sarajevu, da snimim pjesmu Put putuje Latif-aga, kako bi se snimak hitno avionom poslao u Radio Beograd. Pošto je orkestar bio uvježban, pristupio sam snimanju. Po završetku snimanja pokojni profesor Jungić me pozvao u režiju, a u isto vrijeme zaposlenim u režiji naredio da izađu. Bilo mi je jasno da nešto nije uredu. Na moj upit da li sam ja griješio ili orkestar, odgovorio je da je snimak sjajan, ali da ne može proći jer je direktorica radija Danica Kurtović naredila: ‘U Radio Sarajevu nema Boga, bega i age.’ Rekao mi je da umjesto riječi Latif-aga pjevam mlad Latif ili Latif momče. Na to sam mu odgovorio: ‘Gospodine profesore, mlad Latif i Latif momče su hranili, timarili i sedlali konja da uzjaše Latif-aga koji je bio moćan i bogat, pa je mogao i putovati. Kategorički sam rekao: ja to snimati neću! Očekivao sam ružnu reakciju. Međutim, profesor se okrenuo dva-tri puta naokolo, kako bi se uvjerio da nema nikog u blizini, pružio mi ruku i čestitao govoreći: ‘Fala Bogu da ima i takvih u ovo vrijeme’”, ispričao je Safet Isović.
U ZAGREBU SVIM BITANGAMA I MURTADIMA OBJAVIO OBRAČUN
Kako tvrdi Halilbegović, Safet se oduvijek smatrao antikomunistom. To je postalo očigledno 1990. godine, kada se aktivno uključio u politiku. Sudjelovao je u osnivanju Stranke demokratske akcije i bio među prvom četvericom potpisnika akta o osnivanju SDA. Upravo je Isović dao ime stranci koja i danas predstavlja najjaču bošnjačku nacionalnu stanku. Bio je izabran za republičkog, a kasnije i federalnog poslanika, a u politici je ostao aktivan do 1998. godine. Ubrzo nakon osnivanja SDA, počela je oružana agresija na Bosnu i Hercegovinu, a Safet je bez razmišljanja stao u odbranu domovine. Njegovo oružje bila je pjesma kojom je budio nacionalni ponos Bošnjaka. Međutim, već na početku agresije, u ljeto 1992. godine, Safet je teško ranjen u svojoj porodičnoj kući u Sarajevu. Po drugi put bio je primoran krenuti u izbjeglištvo, ovaj put na liječenje u Zagreb, gdje učestvuje u osnivanju društva hrvatsko‑bošnjačkog prijateljstva. Jedno pismo upućeno Nihadu Halilbegoviću mnogo govori o Safetovom odnosu prema Bosni i teškim danima provedenim u Zagrebu. U pismu, između ostalog, stoji:
“Dragi Nihade, ne znam odakle da počnem i kako! Mislio sam ti pisati dugo pismo, ali mi konfuzija ne dozvoljava. Ustvari, trebala bi mi tona papira da ti sve opišem. Stalno mi nešto šapuće na uho: ‘Pusti, sve ćeš mu ispričati.’ Ako Bog da. Izišao sam s rehabilitacije. Efekat: bogme tanko. Rehabilitacija i ja u Zagrebu u Stubičkim Toplicama, a mozak i drob mi u Sarajevu. Sada sam u Zagrebu. Dao mi jedan prijatelj stan u svojoj kući. Toplo nam je, a u isto vrijeme studenije nego u Sarajevu. Zbog vas svih. Šepav sam, ali fala Bogu još živ i koristan. Dao sam mnogo lijepih intervjua, a uradio sam i mnogo drugih korisnih stvari za našu Bosnu. Ogorčen sam na naše institucije. Koga sve šalju da nas zastupa i predstavlja, Bog te sačuvao. Jednom sam šetao gradom i sreo masu nevaljalaca. Svi se kao slomiše radeći za Bosnu, a niko ne zna šta. Ovako šepav sam otišao na osnivanje Zavičajnog kluba Sarajevo, rekao par riječi i otpjevao jednu strofu, a ovi koji su ovdje od Bosne poslani i plaćeni nisu došli, ama baš niko, iako su bili pozvani. Visoka diplomatija?! Tu su stari komu-boljševici i neki od onih koji su rušili legalnu vlast BiH pred skupštinom u takozvanom svenarodnom parlamentu u aprilu ‘92. godine. Čujem i tamo su se uvukli. Nikad se mi nećemo dozvati. Nedavno mi je i Alija dolazio. Lavovski se bori u Ženevi. S njim je došao i moj sin. Hvala mu. To je sve što sam dobio od Parlamenta, Vlade i SDA, ako je to od njih. Prije će biti da je to od tebe, Hebiba i predsjednika Alije. Vas trojica ste mi nešto svijetlo, nešto što me vadi iz duboke psihokrize. Ovdje je mnogo nepoznatih ljudi koji mnogo i od srca pomažu Bosni. Ja ih znam, a svim bitangama i murtadima objavljujem obračun. Uz pomoć Boga i zalaganje pravih muslimana, pobjeda je naša.”
PRVI I POSLJEDNJI KONCERT U SARAJEVU
Safetov sin Benjamin, inače pjesnik, napisao je u Zagrebu patriotsku pjesmu Šehidski rastanak, u kojoj se veliča odbrana Bosne i Hercegovine. S tom pjesmom Safet kreće u posjetu gradovima širom Evrope u kojima se okupila bosanska dijaspora. Također, redovito dolazi u Sarajevu i učestvuje na nekoliko manifestacija, između ostalog i na obilježavanju godišnjice osnivanja Patriotske lige, o čemu svjedoče i fotografije. Nakon završetka agresije, konačno se vraća u Sarajevo. Upravo je nakon agresije Safet u Sarajevu održao svoj prvi veliki koncert, a ispostavit će se da mu je to bio i posljednji koncert u životu.
“Safet je održavao velike koncerte od Beograda, preko Minhena, Ciriha i Čikaga, do koncerta u glasovitoj Operskoj kući u Sydneyu, ali je tek, poslije bezmalo pedesetogodišnje pjevačke karijere, prvi pravi veliki koncert u Sarajevu, gradu njegove mladosti, gradu uz čije se ime vezivalo i njegovo ime, održao tek sredinom 2003. godine. Sarajevska Zetra te majske večeri bila je dupke puna. Nekoliko dana poslije Safetovog koncerta u Zetri, rekao sam mu: ‘Vrijeme u Sarajevu ubuduće će se određivati ovako: bilo je to prije Safetovog koncerta, ili: bilo je to onda kad je Safet Isović imao koncert u Zetri.’ Safetu se dopalo ovakvo razmišljanje”, piše Gunić. Taj je Safetov koncert bio i njegov posljednji veliki koncert u bogatoj karijeri. Nekoliko godina poslije, Safet je preselio na bolji svijet. Ukopan je pored Ali-pašine džamije u Sarajevu, tamo gdje se kopaju velikani, a njegova je dženaza bila jedna od najvećih koje je Sarajevo ikad ispratilo.
Dobro je primijetio Gunić rekavši da je Safet pjevanje doveo do savršenstva, do one udžbeničke definicije koja podrazumijeva lahki, ugodni, neforsirani način izvođenja melodije, koji je u skladu s muzičkim i umjetničkim zahtjevima djela koje se izvodi. “Kada se taj Božiji dar spoji s izrazitom muzikalnošću, s lijepo obojenim glasom, sa smislom da pjesmu promišlja, pa ukrase i trilere, poput velikih šahista, smišlja po nekoliko tonova ispred onih koje donosi, ako, uz to, naslijedi ljepotu svojih pređa Isovića, onda se, eto, dobije jedan Safet Isović. Jedan jedini”, zapisao je Gunić, podsjećajući na jednu zgodu s Avdagom Vrapcom, pjevačem i sazlijom, koja dobro ilustrira kako je Safet kotirao među kolegama. Pitali tako Avdagu Vrapca koji je pjevač najbolji, a on je rekao da je to Safet Isović. “Pa onda?” “Onda nema niko”, rekao je Avdaga. “Dokle tako?”, ponovo je upitan. “Sve do dvadesetog mjesta”, rekao je. “A onda?” “Onda opet dođe Safet, pa ostali”, objasnio je Avdaga.
