Kad je Džeko dobar, dnevna doza prosječnog Bosanca misli da je i on dobar; kad je Džeko dao dva gola, to je kao da se naš jaran zatrčao na Koševu ili Grbavici i isto ga dao, skinuo dres i sad će sve da krene kako treba.
Kad Džeki ne ide, onda je taj Džeko, magarac jedan, kriv što našem prosjeku od čovjeka nije uljepšao noć.
Sve je to već vidio Edin Džeko. I ove ljude, i ovu rijeku, osjetio je tu euforiju koja bi se podizala oko njega mali milion puta, pa onda i još jedan veliki milion puta, dovoljno da mu se rame iščaši od tapšanja, dovoljno da se baterija telefona isprazni od poruka čestitanja, piše Marko Prelević, “Mozzart Sport“…
Znao je, i opet vidio, tamo preko makar jednog mora, njegova zemlja pada u trans, Edin je opet najveći, Edin je opet Dijamant, čitava se nacija drži za jednu kopačku i jednu loptu s kojom se za tren susreće, prije nego što je lansira preko one linije koju samo bjednici mogu zvati zamišljenom, jer ničeg zamišljenog u postignutom golu nema; to je najstvarnija stvarna stvar u fudbalu, pa i mimo njega.
Ah, nije mala stvar, zna to Edin, postići 33 gola za Romu u jednoj sezoni, 23 komada u prvenstvu, pa još u kupu, pa i u Evropi, a tu Vučicu su pojili i dojili i jedan Pruco, i Đanini, i najprirodniji špic Serije A za njenog vrhuca, Vinćenco Montela, i mnogo ranije Riječanin Rodolfo Folki ili Amedeo Amadei, i opet je zapalo njega, malog iz ratnog Sarajeva, da ih sve sruši, da se upiše u istoriju – a istorija “Vječnog grada” je istorija čovječanstva, nemajte sumnje – da opet dobija facijalis jer svakome ko ga u zvijezde uzdiže mora da uzvrati osmjeh, taj sjajni tip Edin Džeko.
Da je ostao u Engleskoj, Englezi vole takve priče i tabloidi bi ih rabili do iznemoglosti, ko zna, dosad bi možda već pala prva klapa filma, neki vješti režiser bi tako lako uklopio Edinov trk u šesnaesterac sa dokumentarno-igranim kadrovima u kojima jedan prerano izdžikljali dječarac skakuće po rodnom gradu, izbjegavajući snajperske metke što dolaze sa brda i siju smrt, i zapitao bi se gledalac koliko su mu čaršafi raspoređeni po ulicama koje je u pedalj znao pomogli da bude kao sjenka, prije nego što se pojavi na iznenađenje beka, navijača, golmana, prije nego što tek u 21. godini svi čuju za njega, kada se klinac od kojeg neće biti nešto mnogo pojavi u Njemačkoj i očara je.
Sve je to već vidio Edin Džeko, i ne pada na to više, zna da je u nedelju bio heroj Rima i heroj Bosne, a onda ga u utorak uveče, dok je Roma ispadala od Lacija, opet nigdje nije bilo i opet su se pojavili ti fudbalski preletačevići, i opet su rekli da, znate šta, nije taj Džeko toliko dobar, nego mu se posreći, tako, da ponekad da gol.
Dijamant i grafit, to vam je isto, u stvari.
Pa i ako mu se posreći 33 puta u sezoni, više nego tamo nekom Batistuti ili Totiju, on je onaj “Kloc” kojeg se Željo onomad odrekao.
E to je priča, u stvari, izvinite filmadžije, priča nevažna možda, ali bolnija, posle svih ovih godina, i od ratnih dana, priča o Edinu Džeku, heroju naroda koji, kao i sva njegova braća na Balkanu, prvi juriša da sruši biste i spomenike svojih junaka.
Ako je njegov fudbalski put možda najviše nalik onome koji je imao Nemanja Matić – talentovan si ti, mali, ali nikada nećeš uspjeti, govorili su mu, možda da probaš da se baviš nekim drugim sportom, jer vidi kako ćeš porasti, čovječe, imaćeš dva metra i gdje si, bolan, vidio fudbalera od dva metra (isto to čuje i Nemanja, na svim probama u svim velikim srpskim klubovima koji ko zna koji put dokazuju da su mali), i onda Džeko ide trbuhom za karijerom, očima za uspjehom, tamo u neku Češku (za to vrijeme, dodaj-oduzmi koju godinu, Nemanja se sprema da krene u nefudbalsku zemlju Slovačku), i hajde što su mu rekli da je “Kloc” nego su mu iza leđa govorili da je “Šljivotres”, da su takvi dobri samo za poljske poslove, a on uspije baš iza leđa svima njima, za inat, pa dođe do Engleske i svuda uzima trofeje – onda se stav javnosti prema njemu prije može uporediti sa srpskim doživljajem Novaka Đokovića.
Edin Džeko je neko ko zadovoljava ili ne zadovoljava osjećaje svih onih koji od života nisu dobili šta su htjeli.
(A takvih je na ovim prostorima za bacanje.) (Doslovno, za bacanje).
Kao što cijela naša zemlja umije da ne spava zbog Novaka, pa da bude na bensedinima zbog Novaka, pa da se raduje, pa da plače, tako je i sa Džekom tu preko Drine.
Kad je Džeko dobar, dnevna doza prosječnog Bosanca misli da je i on dobar; kad je Džeko dao dva gola, to je kao da se naš jaran zatrčao na Koševu ili Grbavici i isto ga dao, skinuo dres i sad će sve da krene kako treba.
Kad Džeki ne ide, onda je taj Džeko, magarac jedan, kriv što našem prosjeku od čovjeka nije uljepšao noć.
Nazovite to urođenom balkanskom šizofrenijom, oboljenjem gorim od od inata i od promaje zajedno, nazovite to “narodom” pa tražite kao Kralj Ibi ili neki drugi izabrani kraljevi da vam daju novi narod pa da vidite kako bi se živjelo, nazovite to kako hoćete, samo se borite protiv toga, kumimo vas, kako znate i umijete.
Nema krunskijeg dokaza za ovu raspolućenost javnosti, upućuje me moj prijatelj Omar, od jedne prijateljske utakmice odigrane u Insbruku, možete misliti, svega tri mjeseca prije nego što će Bosna i Hercegovina zaigrati na prvom Mundijalu, kamo je Edin Zmajeve odveo svojim golovima, ali mnogo više svojim stavom, svojom glađu za pobjedama i svojim nepodnošenjem poraza.
Igra se protiv Egipta, bah, Dijamanta je tih dana mučilo i koljeno i više je bio u Sušićevom sastavu da bi učinio “dijasporcima” nego što je njegovo prisustvo bilo potrebno na terenu, i bilo je 0:2, pa šta, prijateljska tekma koja može, ali i ne mora da pokaže da Bosanci nisu tempirali formu za Brazil vrelog ljeta 2014.
Ima možda i veze što se igra u Insbruku, “Bilino Polje” bi bilo obazrivije prema svom ljubimcu, ali znate kakvi su “naši ljudi preko”, koje god da su eks-jugoslovenske nacionalnosti: ima među njima divnih, u većini garant, no glasniji su oni koji izdaleka i s visine misle da mi, jadni, što smo ostali, nismo dovoljno patriote ni dovoljno čvrsti, pa oni dođu, s bauštele frajtag an der nahmitag, da nam pokažu kako se to biva pravim Bosancem, Srbinom, Hrvatom…
A onda s tribina kreće da se ori “Džeko napolje”, uz salve zvižduka, jer Džeko tog dana nije ispunio očekivanja. Ne svoja, pa ni selektorova, ko te to još pita, nego očekivanja naše dnevne doze prosječnog patriote…
Jednog si dana heroj i svi nose tvoje dresove i guglaju šta je to hljeb bez glutena, već narednog nisi dovoljno uradio za svoju zemlju jer si promašio lob i jedan na jedan sa golmanom.
A Džeko je promašivao, nije da nije. U Engleskoj bi, prije onog filma o “trnja do zvezda” snimili kolaž sa poganim tvitovima koji prozivaju momka da promašuje nepromašivo, u Italiji su prve sezone govorili da je Roma dovela momka što zaslužuje, ah pa još se i rimuje, nadimak “Cieco Edin”, Slepi Edin; čak i danas, kada daje toliko golova, izdaje navijače strpljenje već u dvadesetom minutu i pomalo ne vjeruju da će Džeko iskoristiti svoje šanse.
Bio sam jesenas na Olimpiku, Roma je prilično lako otpilila ubogi Palermo, a pristalice na Curvi su ga s nepovjerenjem gledale sve dok nije tutnuo jednu loptu u mrežu. Onda je i za njih, krhak li je mentalitet navijača, bio majstor kakvog nikad vidjeli nisu.
Pa šta ako je promašivao, uostalom, više ih je davao.
Možda Edinu zaista treba više šansi za tu jednu loptu preko nimalo zamišljene linije, ali nema li i u tome simbolike za cinelu jednu knjigu: taj Bosanac djeluje kao predstavnik fudbalskog prekarijata, proleter kojem, od prvih kopački do pozajmice u klubu kojeg znamo samo iz kladioničarske liste, Usti nad Labem, ništa nije s neba palo, nego se za sve izborio, za svaku šansu, za to da ga više ne gledaju kao “kloca”, izborio se i da slijepi progledaju, a kamoli neće za neka tamo pišljiva 33 gola u jednoj sezoni. A tek je početak aprila…
Zato je svaka Džekina pobjeda, zato je svaki Džekin gol, u stvari, vrijedniji trostruko. Njemu u onoj trci za Zlatnu kopačku, gdje su Messi, Dost, Levandovski, Obamejan, Beloti, Modest i on – kakvo društvo! – treba dati množilac jači od 2, jer se Džeko na sred meča ne bori samo za loptu iza leđa golmana, nego u isto vrijeme na plećima nosi podozrenje neukih, zatomljenu frustraciju sopstvenih pristalica i očekivanja čitavog jednog naroda. (Ponekad u tome pretjera, pa prsne, pa se naljuti i na saigrače, ali čim se ohladi glava, bude opet onaj stari, pristojni tip koji potiho roni bregove.)
Ako to nije za koeficijent tri, pa da mu, svaka čast onom u Portugalu i svaka čast ostaloj napadačkoj bratiji, već damo trofej, ne znam šta jeste.
A kad kažu da je Dijamant, to ne znači samo da ga vole, to znači da donosi sreću, da je on čovek koji – ponovo ću citirati Tipuru – mijenja istoriju klubova, od Volfzburga kojem isporučuje titulu, preko Mančester Sitija kada u posljednjim trenucima meča protiv Kvins Park Rendžersa zadržava šeike da ne zapale sa tribina i okanu se ćorava posla, i Manćini neka mu stavi sliku izviše vitrine i celiva je svakog jutra, dok je živ, pa do Rome koja ponekad zaliči da će srušiti dominaciju Juventusa. (Neće još. Ali ako neko uspije, oni će.)
Hoće li mu to donijeti “Zlatnu kopačku” i još jedan Mundijal, dogodine u Rusiji? Bilo bi lijepo da hoće, bilo bi to još jedno poglavlje novele o Dijamantu (jer je ta priča previše gruba i previše realna da bi se nazvala bajkom), ali šta ako se to ne desi?
Onda će se nanovo pojaviti glasovi koji će zviždati, čim mu lopta pređe preko noge i čim se naš Balkanac razočara, opet će se neko pitati da li je on stvarno toliko dobar ili je samo imao sreće, opet će se telefonu produžiti vijek jer niko ne šalje poruke i niko ne pada u trans, samo što je Edin, najbolji balkanski špic druge decenije 21. vijeka, sve to već vidio, i ove ljude, i ovu rijeku, i neće zamjeriti nikome, makar jer je veći čovjek od našeg prosječnog patriote i prosječnog fudbalskog neznalca.
