“Kad pogodim, drago mi je. Drago mi je, jer ih ne volim više. Nema života s njima više.”
Dok ove riječi izgovara, na licu mu titra smiješak. Oko glave SMB traka. U krilu mu stoji poluautomatski snajper Zastava M76, koji brižljivo miluje palcem lijeve ruke.
“Slabo smo, nismo nigdje napravili masakre. Inače, ovo je humanije, recimo, puškom ubiti čovjeka nego ga uhvatiti kao civila, kao što su oni radili”, nastavlja na Zlatištu govoriti Dragan Šljivić, jedan od snajperista Vojske Republike Srpske.
Govor zločinca prekida žena u crnini, koja poručuje kako ni ona “danas, sutra, da živi s muslimanima, nikad u životu”. A onda Šljivić nastavlja objašnjavati s koliko metara je lako ubiti nekog, “mada puca on i s 1,200”.
Kažu da je oko Sarajeva bilo 278 snajperista, a opsadu grada počeli su upravo oni. Hici iz ovih pušaka usmrtili su prve civilne žrtve na Vrbanja mostu, 5. aprila 1995. Suada Dilberović i Olga Sučić poginule su prve, a Milomir Vučijak, nakon što mu je jedan od snajperskih metaka pogodio stomak, preminuo je nešto kasnije u bolnici.
“Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo”, kazao je policiji i jedan od snajperista koji je tokom rata nišanio i ubijao po Sarajevu.
I mnogi drugi su se hvalili kako su ubijali majke, djecu, starije osobe… Sada, 22 godina nakon kraja rata, svi šute, nestali su i ne žele ispričati šta su uradili. I ne samo to – NITI JEDAN od njih nikada nije procesuiran pred sudom.
Jedan od najvećih boraca za procesuiranje snajperista jeste i Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Inače, snajperisti su ubili 53 djece u opsadnom Sarajevu. Matematika je surova i objašnjava kako to znači da je svako deseto ubijeno dijete poginulo od snajperskog metka.
“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, august 1992. Vidio sam civile, uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. ‘Nećeš ti meni, vala’, rekao mi je neki pakleni glas i ja u tom trenu shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska…”, napisao je snajperista Predrag O. u pismu, a potom je počinio samoubistvo u Beogradu.
Grabovica nam otkriva da mu brojni tužitelji već godinama obećavaju da će potraga i procesuiranje za ovim zločincima baš u sljedećem periodu biti prioritet. Prošle godine u aprilu, sadašnja v. d. glavne tužiteljice Gordana Tadić, rekla mu je da će 2016. godina ta borba biti prioritet.
“I još uvijek, nikad ništa, a godine, decenije prolaze”, priča nam Grabovica, čija je 11-godišnja kćerka Irma Grabovica ubijena 20. marta 1993, nakon granate koja je pala ispred zgrade u kojoj su živjeli.
Grabovica ističe kako posjeduju obimnu dokumentaciju, dokaze, film, knjige… koji svjedoče o snajperistima, ali nešto koči potragu za tim zločincima, ali i za drugim pojedincima koji su ispaljivali granate na Sarajevo i držali grad pod opsadom. Osuđeni su i optuženi tek pojedini generali i Radovan Karadžić, a za pojedincima niko ne traga…
Na naše pitanje – ko koči? – odgovara kratko: “Politika”.
Pa onda dodaje: “A pravda, to je jedino što bi nama, roditeljima, preživjelima, donijelo utjehu.”
Ekipa portala Radiosarajevo.ba pokušala je pronaći i Dragana Šljivića. Nakon višednevne potrage koju smo završavali u ćorsokacima, stigli smo i do Spiska poginulih i nestalih boraca 3. sarajevske brigade Vojske RS-a.
Na tom spisku stoji:
“Šljivić, Dragan. Umro 1. januara 1995.”