Prije nekoliko dana javio se mladi grčki kolega.
Piše priču o Bosni i Hercegovini, sasvim se solidno spremio, njegovo znanje je zavidno, zna gledati nijanse, ali mislio sam da nema pitanja kojim bi me mogao iznenaditi. Međutim, Yannis, tako se zove kolega, potegao je pitanje zbog koga sam se baš morao zamisliti. Ono glasi:
“Kad biste bili pisac udžbenika historije, šta biste, u jednom pasusu, napisali o ratu u BiH između 1992. i 1995.?”
Hm, prvo sam se “trznuo”, drugo, odmah suknuo nekoliko potpitanja, koja su, zapravo, bila izlike: pa “kako to kolega mislite”, pa “zavisi je li udžbenik za osnovnu ili srednju školu”, pa ovo pa ono, ali s druge strane – ništa. Osim apsolutne slobode izraza: nebitno, napišite šta želite, samo da bude pravi odraz vašeg mišljenja. Nakon tri dana napisao sam:
Nakon raspada SSSR-a, postalo je jasno da se multietničke države neće održati. Pogotovo ne one u kojima je vladao jednopartijski sistem. Raspad Jugoslavije iniciran je u zemlji, a pospješen izvana. Nakon izlaska Slovenije i Hrvatske, koje je podržala prvo Njemačka, a onda ostatak Zapadne Europe, Srbi, dominantan narod u Jugoslaviji osjetili su se ostavljenima i vojni potencijal armije koja je bila zajednička, iskoristili su protiv naroda s kojima su živjeli. Tako je jedan period nazvan bratstvo i jedinstvo, zamijenio period etničke mržnje. Sjedinjene Države, koje su u dobroj mjeri potakle raspad Jugoslavije, okončale su rat bombardiranjem položaja bosanskih Srba. Najskuplju cijenu raspada bivše Jugoslavije platila je Bosna i Hercegovina, koja ni četvrt vijeka od rata, vođena nacionalističkim i kriminalnim snagama nije mogla naći ni unutarnji balans, ni pravi put prema vanjskim integracijama. Manipulacije međunarodne zajednice, nepriznavanje zločina od onih koji su ih počinili, i neodgovorno, nazadno vodstvo zemlje, rezultirali su retrogradnim periodom u povijesti, donekle usporedivim s onim u kojem je Bosna i Hercegovina živjela u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Moglo bi se reći da ta država, u povijesnom smislu, nije ispunila očekivanja ni onih koji su na početku bili za njezinu nezavisnost, dok su oni koji su bili protiv nje zauzimali iste pozicije u vlasti. Politički haos bio je finansiran i donekle kontroliran kreditima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, a konstantna politička kriza, zbog koje je, rat i počeo, nastavila se i kasnije. Više od sto hiljada ljudi izgubilo je živote, a nekoliko stotina hiljada domove, u ratu za koji bi se moglo reći da je bio bratoubilački, jer su dojučerašnji susjedi i prijatelji ubijali, zatvarali i progonili jedni druge.
Poslao sam odgovor i kolega tri dana nije odgovarao: mail koji je stigao bio je pun pohvala, ali već predugo u poslu da bih ozbiljno shvatao komplimente, pogotovo takve vrste, razmišljao sam o neosjetljivosti, o tome kako je svaki povijesni tekst, pa makar bio pisan u najboljoj volji, uvijek pomalo drven, manjkav i ne govori ništa o stvarnoj ljudskoj patnji.
A u rukama mi je već bila knjiga Eda Vulliamyja Rat je mrtav, živio rat, Bosna: Svođenje računa, u izdanju Buybooka i u (zaista, majstorskom) prijevodu Senade Kreso. Mislio sam o neosjetljivosti, o podsvjesnoj, neostvarivoj želji svih nas da pobjegnemo od priča koje govore o ljudskom zlu, o tome da se olako predajemo konformizmu današnjice, makar on ne bio i materijalan. Konformizmu koji uništava pamćenje, a u moći ostavlja grupu ljudi koja je zaboravila na sve, osim to da se lično okoristi. Stoga, nije bilo nikakvo čudo što niko od trenutne političke nomenklature, niti novinari mainsteram “patriotskih” bošnjačkih medija. Jer, ta knjiga, osim što nosi teško breme povijesti jednog užasnog zla, direktno govori i o onima nad kojima je zlo počinjeno. Vulliamyjevi likovi su stvarni, stvarniji od života, reklo bi se: on svoje likove iz Keraterma, Omarske, iz Prijedora i Srebrenice, iz Zvornika i Višegrada, nije ostavio, nego je išao za njima svugdje gdje su preživjeli otišli. U London, u Salt Lake City, St. Louis, Sarajevo, svugdje gdje su ljudi čije su sudbine zatamnjene sjenkom masovnih zločina.
U tom smislu, i zbog nečeg drugog Vuliammyjeva knjiga je važnija od svih drvenih historija, istorija i povijesti.
Ona je dokument – iako u svojoj osnovnoj strukturi ima nešto duboko romaneskno – svjedočanstvo ispričano perom “stranca” koji se, kako, valjda, samo mogu veliki ljudi, “zakačio” za Sarajevo, Bosnu i ljude u njoj.
I “izvukao” neka potresna, veličanstvena, i bolna priznanja. I napisao nešto što domaći novinar – uz svo poštovanje kolega koji su prošli Scilu i Haribdu – ne bi mogli. Iz milion razloga, ali u osnovi i zbog onog banalnog: Da je “tuđem” čovjeku teže priznati muku i patnju, nego “svom”. Sveti “vanjski posmatrač” u ovom slučaju je “obavio” posao za cijelu jednu zajednicu, za sve nas koji u određenom trenutku nismo mogli, ili znali, ili htjeli, na adekvatan način bilježiti ono što se u ratu desilo. Diskurs Eda Vulliamyja je fascinantan: ali, on treba biti svjestan da je njegovo svođenje računa, što je podnaslov ove knjige, zapravo nesvodivo.
Jer se, kao u ratu, našao između dvije vatre. Strane koja je (većinom) činila zločine, ali nije spremna da ih prizna, i strane kojoj je zločin (većinom, učinjen), ali nije se spremna suočiti da njezino vodstvo ne mari za posljedice. Da nije ništa drugo zapisao, nego monolog direktora škole u Srebrenici Milana Jovanovića, ova bi knjiga bila obavezna za čitanje. A jeste, između ostalog, zabilježio i taj zlokobni, ali poput oštrice noža britki monolog: “Mi ne predajemo historiju o onome što se ovdje desilo. Mora se još dugo čekati prije nego što to bude moguće. Zato što ima mnogo različitih mišljenja o onome što se desilo. Mi nismo sigurni šta se desilo 1995. godine, a Haag još nije završio sa svim predmetima. Mi čekamo da se utvrdi historija onoga što se desilo, pa ćemo onda o tome predavati. A ja ne volim priču o politici”. Na to je dodao da bi lično radije razgovarao o svojoj velikoj ljubavi – o djelima Fjodora Dostojevskog, i prišapnuo mi: “Ovdje se desilo nešto tako strašno da ja niti govorim niti razmišljam o tome, čak ni kad sam sâm u šumi, gdje me niko ne čuje.”
O historiji, dakle, ćemo moći govoriti, kad šuma progovori. Dotad, možete čitati Vulliamyja, on o tome zaista ima dosta reći.
