U Trgovištu, gradiću u južnoj Srbiji, građani kažu da su siromašniji od izbjeglica koje prolaze kroz njihovu zemlju, a neki bi se s njima i mijenjali.
U Trgovište, varošicu u najsiromašnijem dijelu Srbije – njenom jugu, ide se krivudavim putem uz rijeku Pčinju. Šiljate kamene kape sa “Vražije stene”, nadvijaju se iznad puta i njihove sjene – hladne i tamne – vedro i sunčano jesenje jutro pretvaraju u tmurno predvečerje. Vražija stena raširila se do same rijeke, pa se dalje može samo kroz njenu utrobu – mračni i neobrađeni tunel.
No, ni na kraju ovog tunela, uz koji se u ovom kraju vezuju najneobičnije priče o nadnaravnim bićima, nema puno svjetla. Jer, samo što izronite u dan, nakon nekoliko stotina metara ulazite u varošicu koja decenijama živi u mraku siromaštva i za koju niste sigurni u kojem je dobu zastala.
Iako smješten na raskršću puteva prema Makedoniji i Bugarskoj, Trgovište djeluje kao slijepo crijevo iz kojeg se nema kud. Oronule, polusrušene i memljive kuće, s obje strane ulice, koja je ujedno i glavni gradski trg, čine većinu gradskog jezgra.
Vaga za mjerenje siromaštva
Ispred dućana “Zora”, jednom od ukupno pet u cijelom gradiću, drijema mršavi pas.
Unutrašnjost je mračna i hladna.
Vlasnica Milena Aleksić, dobroćudna 54-godišnjakinja, ogrnuta debelim gunjem, veseli se našem dolasku. Kaže – malo ko joj dođe, pa se svakom obraduje kao rodu najrođenijem.
Boja sa drvenih polica, ladica i pulta na mnogim mjestima je oguljena, i prizor se doima kao kulisa za neki film iz 30-ih godina prošlog stoljeća.
Milena priča kako je dućan naslijedila od oca i da su posljednji put, boja i četka prešle police prije ravno 40 godina.
Dok izvlači staru štokrlu i pravi mjesto da sjednemo, žali se kako joj za četiri sata nisu ušle dvije-tri mušterije te kako jedva veže kraj s krajem.
Vadi otvorenu vreću deterdženta za veš i stavlja je na pult. Stara željezna vaga, koja je, veli, nekad mjerila kile i kile povrća, voća i brašna, danas se upotrebljava rijetko, a i tada za mjerenje onog, za što se nikad ranije nije upotrebljavala.
“Ovde su ljudi toliko siromašni da kupuju prašak na deke, na vagu. Nema mi druge nego otvoriti vreću i tako im prodavati”, priča, dok plastičnom kašikom rovi po vreći.
Potom govori o ljudima koji nigdje ne rade, ali i onima koji rade, a opet nemaju za živjeti, pa kupuju jaja, cigare, paprike i paradajz na komad.
“Čula sam da su u nekim prodavnicama davali i zejtin na dece, na čaše. Kod mene uzmu litru, ne sećam kada je neko kupio više od jedne flaše. Ima prodavnica u kojima se i cigare daju na komad”, priča Milena i dodaje kako je čula da se i u ostalim dijelovima južne Srbije prodaje na komad, pa “čak i u Beogradu”.
Kod nje smo već dobar sat, a nijedna mušterija nije ušla.
“Tako je svaki dan, ali ja sedim, čekam, nadam se…”
Nastavlja priču kako ne pegla veš, jer nema struje ili je mora štedjeti, kako ne pali sijalicu dok se skroz ne smrkne, kako njen 19-godišnji sin nema pojma šta je more, te kako u Trgovištu ima djece koja nikad nisu otišla ni do Vranja ili Bujanovca, udaljenih tek nekoliko desetaka kilometara.
‘Ne živimo – mremo’
Izlog dućana prekoputa, smještenog tik uz oronulu i napuštenu kuću, nestvarno se šareni. Bolje je opremljen od Mileninog, ali vlasnica kaže da je to samo varka, da više robe ne znači i više mušterija.
Diže s pulta rokovnik s crnim koricama, lista gusto popunjene stranice, i kaže: “Ova knjiga veresije – sve vam govori. Dajem ljudima na poverenje – neko vrati na penziju, neko na platu, neko za mesec, neko za pet, a neko nikad”, i brzo ga zatvori.
“Ne smem da mi vidi inspekcija, a neću ni imena da vam govorim, sramota je, naljutiće se mušterije, ionako ih je jadne stid”.
Dok slaže tek pristiglu robu, priča kako djeca rijetko kupuju kesicu bombona ili paket žvaka, nego uglavnom na komad, te kako u cijelom Trgovištu nema jaja u paketićima po tuce-dva, nego isključivo na komad.
“Traže mi često jedno-dva jajeta, pa se pravdaju kako im je zafalilo, a ja se pravim da je sve u redu, a znam da ništa nije. Dođu ponekad i traže jednu glavicu luka, kao – prave ručak, u brzini su. Ja im dam i samo Boga molim da ne dođu i ne traže da tu glavicu sečem na pola”, kaže i nestaje iza pulta.
U memljivom prolazu koji vodi do još jedne oronule kuće, 50-godišnji Jovan cijepa drva.
“Kako se živi?”, pitamo ga, a on se okrene polukružno prema zgradi prekoputa i cjepanicom što je drži u ruci, pokaže na zid izlijepljen čituljama i kaže: “Ne živimo, mremo. Onako će svi da završimo – vrlo skoro.”
Jovan je, kaže, bijesan na vlast – lokalnu i državnu. Pokazuje na zgradu općine, jednu od rijetkih koja ima svježu fasadu.
“Idite tamo, pa će vidite kako oni žive.”
Skoro isto to, rekao nam je i Branimir Stojančić, zadužen za socijalna pitanja u Pčinjskom okrugu.
“Tamo dobro žive samo oni što su na budžetu, a njih je najviše od svih zaposlenih. U Trgovištu nema male privrede. Često sam toj opštini nudio projekte za razvoj, ali oni ili ih neće ili ih upropaste, dosta su tvrdoglavi i leni. Inače, to je veoma bogat kraj po prirodnom bogatstvu, mogli bi samo od šume i šumskih plodova da žive kao kraljevi”, kaže Stojančić, dodajući kako je opštinska administracija neodgovorna, kako ne plaća struju niti vanjsku rasvjetu, pa je čak opštinska zgrada jedno vrijeme struju uzimala kablom sa nekog granapa.
Odlaze i djeca
Predsjednik opštine Nenad Krstić ne krije da je opština Trgovište, sa 5.500 stanovnika, jedna od najsiromašnijih u Srbiji. Veli da od tog broja radi samo 900 osoba, od čega je trećina na budžetu, trećina u maloj privredi i trećina u privatnom sektoru, sa prosječnim primanjima od 23.000 dinara (191 euro), te da je u tako sumorno stanje došla uglavnom zbog loše provedene privatizacije, koja je ugasila mnoge velike kompanije.
Pitamo ga zašto ljudi kupuju povrće na komad i zašto, ako već nemaju plate, bar ne zasade bašte, a on odgovara: “Moram priznati da je malo u ljude ušao nerad, nemar.”
Ipak, veli kako su pokrenuli projekte sadnje borovnice i drugog voća, te da su stabilizirali električnu energiju i da je općenito optimističan što se tiče budućnosti Trgovišta, pa nabraja kako za svaki novosklopljeni brak daju 200.000 dinara (1.660 eura), svakom novorođenom djetetu 15.000 dinara (125 eura) mjesečno dok ne napuni godinu i svakoj nezaposlenoj majci 10.000 (83 eura) do godinu dana.
Na te riječi, Jelena, radnica u trećem gradskom dućanu, hvata se za glavu i kaže: “Leleee, leleee. Pa da je tako, niko ne bi išao odavde, svi bi ostali. A verujte, odavde idu i deca. Videli ste one prazne kuće što zjape, sve je to ostalo od sveta što se iselio, otišao, samo što dalje odavde. Ko ode odavde, taj se ne vraća. Pa ovde nema ni banke, nekad su bile dve. Sada, svakog dana moram da putujem u Vranje da predam pazar i onda potrošim sve što pazarim. Nema ovde ni kino, ni kafić, ni hotel, nema ni mesara, nema ništa”, priča Jelena.
Pokazuje na nekadašnju vojnu kuhinju koja je sada pretvorena u narodnu i kaže da se tamo najbolje vidi rad opštine.
Međutim, vrata narodne kuhinje su zaključana. Ispred se mota troje djece. Jedna starija djevojčica, koja kaže da se zove Anđela, zna sve o radu kuhinje.
“Kujna radi do 11 ujutro. Ko je sam, dobije pola hleba, dvoje dobiju jedan, četvero dva. Dobije se i čorba, i onda se nosi kućama.”
Pitamo je kako sve to zna, a ona odgovara: “Pa zato što i mi uzimamo ovde hranu”, dok ono ostalo dvoje djece, dječak i djevojčica, uglas govore: “I mi, i mi…”
Anđela kaže da joj otac radi u rudniku, a majka nigdje, sjeda na ohrndani dječiji bicikl i nestaje.
‘Gori smo do izbjeglica’
U Crvenom krstu neće da daju podatke o broju korisnika narodne kuhinje. Vele da nema direktorice, a bez nje ne mogu davati informacije, te da ona nema telefon, pa je ne mogu ni pozvati.
Ipak, ispred prodavnice u kojoj radi Jelena, nalazimo kakav-takav odgovor. Tu, na drvenoj klupi, sjede dva muškarca i ispijaju pivo.
Stojadin, 63-godišnjak, koji se još vodi kao zaposlen u Pčinji, fabrici koja je propala i u kojoj radi samo minimum radnika, ali čeka da mu se uveže staž da bi mogao u penziju, veli:
“Sve što vam kažu o siromaštvu u Trgovištu je istina. I više od toga. Mi nismo najsiromašniji u Srbiji, nego na Balkanu, to vam odgovorno tvrdim. Pa samo ovde ima da penzioneri dobijaju penziju iz dva dela, tu jadnu penziju od 13.000 dinara (108 eura). Što se tiče narodne kuhinje, tamo se hrane svi ovi što ne rade, čak i deca koja idu u školu, jer im ne daju užinu. Samo gospoda koja radi u opštini tamo se ne hrani i oni retki zaposleni”, kaže s ironijom u glasu.
Dok to govori, nailaze dva mlađa muškarca.
“Evo, gospode”, govori Stojadin, a jedan od njih mu odgovara: ”Ne da me zafrkavaš”.
Predstavljaju se: “Mi smo Gorani”, a onda Stojadin objašnjava kako je i jednom i drugom ime Goran.
“Nemoj da me pitaš za platu, će se bacim s mosta”, kaže jedan od njih, dok drugi dodaje kako, iako radi, mora ići u planinu da bere pečurke, kako bi dodatno zaradio.
Stojadin dobacuje kako im je gore nego izbjeglicama iz Sirije i iz Afganistana te da bi se zamijenio s njima, jer bi bar imao besplatnu hranu.
“Ako ostanete ovde duže, će se ubijete”, dodaje kroz smijeh drugi Goran i iz džepa vadi sendvič.
I mi odlazimo.
A Stojadin, umjesto pozdrava, dobacuje: “ Slobodno napišite da ste bili tamo gde je Bog davno rekao laku noć. To je sva priča o Trgovištu”.
