Bogomolja u nekadašnjem selu iznad Vareša postoji stotinama godina, iako dugo niko ne živi u okolini.
„Sačekaj Ibrahime, da vidim sa Ahmedom kakav je sa vremenom i da li mu je terenac u funkciji, pa ćemo otići skupa na Kariće, do džamije“, nakon upoznavanja i kratkog neobaveznog razgovora govori Sadžid efendija Ramić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Varešu.
Srećom, i Ahmed Likić je bio raspoložen za put, a i vozilo mu je bilo ispravno. Ovaj ljubitelj prirode i ekstremnih sportova govori kako je šteta ne iskoristiti priliku i otići u visine, na čist zrak. Brzo je došao po nas pred sjedište Medžlisa, pa krenuo put džamije Hajdar-dede Karića.
Putevi ka ovoj drvenoj bogomolji, jednoj od najstarijih na ovim prostorima, uglavnom su makadamski. Snjegovi su se povukli, putevi su se osušili, ali ipak – Fiat bi teško podnio ovih 30-ak kilometara.
Iako zvuči kratko, put do džamije je trajao više od sat i po jer se nije bilo lako provući. No, na kraju se zaista isplatilo. Putovanje je prekraćeno pričom o legendama kako je nastala džamija, a one potiču još od sredine 15. vijeka i dolaska Osmanlija na područje Bosne.
„Postavlja se pitanje otkud ova džamija u Karićima? Postoji više legendi kad je u pitanju sama izgradnje džamije, a sve se vežu za Hajdar-dedu Karića za kojeg se i ne zna ko je, iako lično imam svoje mišljenje koje ću vam kasnije reći“, počinje priču efendija.
„Prva legenda kaže da je Hajdar-dedo sa turskom vojskom došao u Bosnu ili čak prije nje. U tom kontekstu se još spominju Ajvaz-dedo iz Prusca, Ajni dedo i još njih nekoliko. Turska taktika je podrazumijevala da prije dolaska same vojske pošalju neke vrste emisara koje će ‘smekšati’ lokalno stanovništvo. Dakle, prva legenda kaže da je on Turčin i da je on, šireći islam među lokalnim stanovnicima, napravio taj objekat.“
Trgovački put za Dubrovnik
Druga legenda, nastavlja naš domaćin, kaže kako je graditelj džamije u Karićima lokalni stanovnik, Bosanac, koji je primio islam i onda je „kao svojevrsni misionar djelovao u svojoj okolini i napravio džamiju“.
„Treća verzija kaže kako je na tom mjestu bila zavija, odnosno manji objekat koji ne može primiti veći broj ljudi i to je najbliži opis manje tekije. Tu su, zapadnjačkim rječnikom, duhovnjaci dolazili na duhovne vježbe, odnosno u ibadet. Potom je zavija, zbog potreba lokalnog stanovništva koje je bilo muslimansko, prerasla u džamiju“, ističe Ramić.
Potporu ovoj priči, dodaje, bi mogla dati činjenica kako je taj predio bio na trgovačkom putu.
„Možda sada izgleda čudno da gore ide neki centralni put. No, postoji nešto što se zove nahija Dubrovnik. Nije jedini onaj na moru, imamo mi svoj Dubrovnik ovdje na Crnoj rijeci.“
U općini Ilijaš, nadomak Sarajeva, Dubrovčani su osnovali svoju koloniju Dubrovnik. Po dubrovačkom hroničaru Jakovu Lukareviću, osnovali su ga Dubrovčani kojima je Kulin ban dao na eksploataciju srednjobosanske rudnike.
Put preko Karića vodio je ka Sarajevu, odnosno prema Visokom na drugu stranu i povezivao ih sa nahijom Dubrovnik.
„Tako da se ta zavija istovremeno koristila i kao svojevrsno odmorište, han zapravo. Sistem puteva podrazumijevao tada da se nakon dana hoda ili jahanja pravi mjesto za odmor, han. Karići bi se mogli dovesti i u taj kontekst da je gore bilo jedno svratište koje je imalo i tu zaviju. Sve su ovo legende“, kaže efendija Ramić.
Dok on govori, Likić pažljivo vozi. Put vodi pored raznih građevina, mnoge su od njih razrušene, neke obnovljene, a neke se koriste kao sklonište ovčara. Svako malo prolazimo pored novih strelica koje pokazuju ka džamiji, Karićima ili drugim selima.
„Ovo smo napravili uz pomoć njemačke organizacije Help. Dio smo Via Dinarice i imamo desetine, pa i stotine kilometara označenih staza za pješake, bicikliste i druga vozila. Željni smo pozitivnih priča, da pokažemo kako ima dobrih stvari kod nas, a mislim da mi pravimo jednu takvu. Možda bi mogli i džamiju uključiti u turističku ponudu, efendija?“, pita Likić, na što dobija odgovor: „Stvarno moramo sjesti i sve dogovoriti Ahmede, ima tu dosta dobih ideja“.
Popov savjet
Ramić nastavlja kako je džamija u Karićima bila centralna džamija, što potvrđuje pozicija okolnih tadašnjih džemata. Likić mu pomaže dok u priči pokušavaju locirati i smjestiti određena sela i džemate kojih više nema…
„Kompletan plato Zvijezde je bio prekriven selima, a ova je džamija bila u sredini cijelog platoa. Krajem 18. stoljeća, cijelu BiH je zadesila velika tragedija – kuga, a i ta sela su bila zahvaćena. Dio stanovnika je, bježeći, otišao ka Krivaji, Olovu i Zavidovićima, drugi dio otišao ka Visokom, dok je jedan dio podlegao bolesti. Od kraja 18. stoljeća, gore više nema stanovnika.“
Pretpostavlja kako su begovi zemljoposjednici, koji su gore imali zemlju, najvjerovatnije doveli pravoslavno stanovništvo da im održavaju zemlju i oni su se održali do posljednjeg rata. Sljedeću legendu kazivali su lokalni pravoslavci:
U nekoj od godina koje su uslijedile nakon njihovog naseljavanja na ovo područje masovno je počela razbolijevati se stoka i, ne znajući šta će, odu do sveštenika.
„Kad su popu rekli za svoje nevolje, on ih upita da li imaju crkvu u blizini. Odgovore oni kako nemaju, na što ih on upita ima li ikakva bogomolja tu. Oni mu kažu kako tu ima jedna džamija u koju niko ne dolazi, jer više tu nema muslimana“, ističe Ramić.
Legenda dalje govori kako im je sveštenik preporučio da održavaju taj vjerski objekat, pa će im i stoka biti bolje. Kada su se vratili, oni su to radili i nisu više imali ovih problema.
Tenk se okretao na zgarištu
Nadomak džamije, efendija nam je ispričao novu legendu koja se veže za Drugi svjetski rat.
„Tokom tog rata, u Kariće su došli četnici Kladanjci i htjeli zapaliti džamiju. Prema pričama prisutnih pravoslavaca, džamija nije htjela gorjeti i nije oštećena tada, a cijela je bila napravljena od borovog drveta.“
Između dva rata, Muhamed ef. Baščaušević, imam čaršijske džamije u Varešu, napravio je dogovor sa porodicom Todorović koji su imali kuću iznad džamije. Prema dogovoru, oni su trebali nastaviti održavati džamiju, davati njen ključ putnicima koji su željeli obaviti molitvu u njoj. Također su dogovorili da, kako Todorovići nisu imali svoju vodu, a nedaleko od džamije ima izvor Ahmetovača, tu vodu „uhvate“ i provedu je gore kućama pravoslavaca.
Septembra 1993. godine, tokom posljednjih ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini – džamija je zapaljena. Kako se moglo vidjeti kasnije, nakon što je izgorjela, preko obližnjih grobova sa platoa je sišao tenk, polomio nišane i na samom zgarištu džamije se okretao.
To nam govori Ramić dok pokazuje polomljene nišane sa početka 1700-ih godina koje su dobri ljudi pokušali obnoviti.
Brojni mediji u BiH su pisali i kako je jedan od lokalnih žitelja poginuo braneći džamiju.
„To je nešto što ne mogu ni potvrditi, ni negirati. Do mene dolaze razne informacije, da je bilo tako ili ne. Zapaljena je u septembru 1993. godine. Prema toj priči, lokalni Srbi, da li neko od Todorovića, Jovanovića ili Lalića, žitelja tih sela, najvjerovatnije Todorović jer je njihova kuća najbliža džamiji, suprotstavio se tim piromanima. Navodno je došlo do koškanja i navodno je jedan od lokalnih pravoslavaca ubijen jer je branio da se džamija zapali“, navodi Ramić.
Nekoliko mjeseci kasnije, odnosno 1994. godine, ovo područje preuzimaju snage Armije Republike BiH, a od završetka rata više niko tamo ne živi.
Pomoć pri obnovi
Džamija je obnovljena 2001. godine, kao što kaže natpis iznad ulaza u samu bogomolju: „Hajdar dedo Karić sagradio je ovu džamiju u vrijeme sultan Fatiha, posljednji put spaljena je 1993, obnovljena jula 2001. god.“
Prije rata je objavljena knjiga doktorice arhitekture o drvenim džamijama u BiH.
„Među ostalima, nalazi se i ova džamija“, kaže Ramić.
„Unosila je u knjigu dimenzije i sve detalje i pomogla da se obnovi autentično. Džemat Vareš je u nekom formalnom smislu vodio brigu, a Muhamed efendija je ogradio 1970 i neke godine, pokrio je limom. Sadašnja ima autohtoni izgled, pokrivena je šindrom, iako je to problem jer taj materijal propada. Svakako namjeravamo uraditi neku vrstu zaštite.“
Proveli smo kraći period kod džamije, razgovarali o njoj, no bilo je vrijeme povratka jer je efendija trebao biti prisutan na jednoj dženazi. No, povratak je dovoljno trajao za priču o vremenu u godini kada je džamija posjećena, te o njenoj budućnosti.
Ljeti je dosta užurbano u Karićima jer je tada vrijeme za bošnjačke dove, molitve koje, kako navodi Ramić, postoje još od vremena prije islama. Te molitve su se vršile na, prema bogumilskoj tradiciji, specifičnim mjestima kao što su vrhovi brda, izvori voda, pećine…
„Karići su jedno od tih dovišta. Dolaskom islama su ona islamizirana, nije se više obraćalo Perunu, Vesni i drugim slavenskim božanstvima, nego je to poprimilo islamsku notu. Tu se okupljalo zbog ‘kišne dove’. Iako, gledano sa islamskog stanovišta, ne postoji tačno određeno mjesto i vrijeme kad se uči ili klanja kišna dova, ovdje je to spojeno. Svako mjesto u ovoj centralnoj Bosni imalo je svoje dovište od koji su neka i zaboravljena, a neka se još obilaze“, nastavlja on.
Svaki kraj je imao svoj redoslijed dova, a svaki redoslijed je imao završnu – hatma dovu.
„Karići su specifični. Pošto nekoliko sela ne postoji, prije hatma dove u posljednjem vikendu jula obavljamo šest dova u samoj džamiji u nedjeljama prije. Zna se da je nekad bilo šest dovišta, za tri znamo, za tri ne znamo, no kako je koje selo nestajalo, dove su se prenosile u Kariće… Dove su jedina prilika zašto su muslimani nakon kuge dolazili gore i zato je vjerovatno džamija sačuvana, da toga nije bilo ona bi propala. To je jedno od čuda, uslovno rečeno, ove džamije – opstala je iako nema džemata više od 250 godina.“
‘Naša posla’
Šta je sa daljim održavanjem džamije?
„Imamo problema, k’o naša posla… Bude nekog neodgovornog ponašanja oko džamije. Što se tiče samog održavanja, Medžlis Vareš je najmanji u sarajevskom muftijstvu i jedan od najmanjih u IZ u BiH, tako da nemamo sredstava previše. Tu imamo jednu, uslovno rečeno, dilemu – čemu dati primat? Da li to kapitalizirati, finansijski rečeno, ponuditi kao turističku atrakciju, ali to podrazumijeva gubitak autentičnosti i neke propratne neugodnosti. Drugo je da zadržimo džamiju i dovište i dovu kakva jeste i da ne robujemo materijalnoj dobiti. Ajvatovica je primjer prvog, to je dignuto na kantonalni, državni nivo. Stav odgovornih jeste da zadržimo autentičnost svega, da ne narušavamo ni građevinski ambijent same džamije. Onaj ko voli dovu i džamiju, dolazi zato što je onakva kakva jeste“, ističe efendija.
Dodaje kako bi bilo dobro kada bi bio neko kod džamije.
„Meni i Medžlisu dolaze kritike što nemamo gore nekog – nemamo para za to.“
Na ovo se ponovo uključuje Likić: „Tome bi mogla pomoći ova turistička priča. Ljeti ima dosta turista, treba nešto organizovati oko džamije, ljudi vole obići i vidjeti te stvari, naročito stranci. Sigurno će rado dati nešto i novaca za održavanje džamije, često to rade turisti na drugim mjestima“.
Riječ po riječ, legenda po legendu, vratismo se u Vareš, a džamija u Karićima ostade sama… Ako ništa, bar do ljeta, novih dova, turističkih tura… Da svjedoči o historiji ovog područja, vremenima kada su tu bila sela, a sada je samo ona preostala.
