Ako gospoda generali imaju bilo kakve pouzdane informacije o usijanim glavama koje kuju ratne planove u BiH, najmanje što mogu učiniti je ultimativno tražiti njihovo hapšenje.
Opet nam stranci prijete da će nas braniti. Pored bh. političkih aktera ratom nas straše i međunarodni diplomati. Bar je s takvim porukama protekla posljednja sedmica marta.
Znaju da smo osjetljivi na pominjanje rata, pa nas drže na „radnoj temperaturi“. Da ne bi i ovima u Sarajevu, Beogradu, Podgorici palo na pamet da organiziraju proteste istim povodom kao oni u Bukureštu. Krađa i korupcija osiromašenom narodu postaju sve vidljiviji, zato je rat najbolje sredstvo političke odbrane.
Predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker upozorio je SAD da će, ako se Evropska unija uruši, na Balkanu ponovo buknuti rat. U analizi objavljenoj pod naslovom “Rusija udara u osinje gnijezdo na Balkanu”, Stratfor tvrdi da će Moskva nastaviti koristiti podjele na Balkanu, koji “predstavlja pozornicu za nadmetanje mnogih svjetskih sila”. Zapovjednici EUFOR-a u BiH upozoravaju domaće lidere da su spremni u kratkom roku intervenirati ukoliko dođe do novih sukoba.
“Mnogo je postignuto, ali mnogo se može opet izgubiti”, izjavio je komandant EUFOR-a u BiH general-major Anton Valdner.
Siti manipulacije
Valdner je izjavio da EUFOR još ima pravo u jako kratkom periodu značajno pojačati broj vojnika na prostoru BiH i da se neće ustručavati pozvati rezervne snage, ako to bude potrebno.
EUFOR-ov novi šef za operacije general Džejms Everard izjavio je da postoji igra spoljnih uticaja u širem regionu zapadnog Balkana i da u slučaju BiH te igre mogu uticati na napredak zemlje.
Ako gospoda generali imaju bilo kakve pouzdane informacije o usijanim glavama koje kuju ratne planove u BiH, najmanje što mogu učiniti je ultimativno tražiti njihovo hapšenje. Silu imaju ako je potrebno, neka je upotrijebe. Ako to ne učine, postaju ne samo predmet, nego i učesnici manipulacije, a ljudi na Balkanu su ih siti.
I čemu upozorenje samo domaćim političkim liderima, ako se radi o igri spoljnjih uticaja.
Naša iskustva s intervencijom međunarodnih snaga s ciljem održavanja mira u BiH nisu baš pozitivna. Pet zaštićenih zona UN-a tokom rata nadgledali su pripadnici UNPROFOR-a, a zločini su se odvijali pred njihovim očima.
Demonstracija sile
Šezdeset hiljada vojnika snaga za implementaciju mira IFOR-a godinama su demonstrirali silu po gradovima Bosne i Hercegovine, ali rizici po mir nisu postali manji. Istina, nije bilo velikih sukoba, ali incidenti su bili takvi da su održavali temperaturu na viokom nivou. Kako nas misle braniti sa trenutno 800 angažiranih vojnika nije jasno.
Optimisti u BiH tvrde da novog rata ne može biti. Njihov argument je da za to ne postoji infrastruktura kakva je bila devedesetih godina. Nema, kažu, ni aktera koji su rat pokrenuli. To je tačno. Ali njihov optimizam može biti poljuljan činjenicom da su i akteri devedesetih bili samo puki izvršitelji. Velike sile su upravljale. Na uticaj velikih sila na balkanska zbivanja upozorava se i danas. Oružje na Balkanu potrebno za sukob može biti u roku od 72 sata.
Ključno je pitanje – ima li danas na Balkanu dovoljno onih koji su spremni da ratuju? Jesu li nam ratne slike dovoljno svježe kao opomena s kakvom vatrom se igramo? Jesu li groblja posijana diljem balkanskih gradova i sela dovoljna ilustracija posljedica onima koji o ratu olako pričaju? I ko su oni, u slučaju da rata bude, koji bi ponovo išli u rovove?
Odgovor na ova pitanja mora dati svaki čitatelj ovog teksta samom sebi.
Ako nekome može biti od pomoći, nudim jedno razmišljanje.
Povratnička mudrost
Na nivou latinske izreke je izjava koju je zabilježio kolega Marko Divković u razgovoru s jednim vremešnim povratnikom o opustošeno i zapaljeno srpsko selo u okolini Tuzle nekoliko godina nakon posljednjeg rata.
Starina je u kameru tada rekao: „Kad krene rat – država daje topove, gazde volove, a sirotinja sinove.“
Prema zvaničnim statističkim podacima svjetskih finansijskih institucija 600 hiljada građana BiH živi u siromaštvu, a još 300 hiljada na granici.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
