Prije 35 godina, 6. oktobra 1981. godine dogodio se jedan od najšokantnijih predsjedničkih atentata u historiji. Misleći da je sve dio ceremonije, Anwar Sadat je čak i pozdravio atentatore i onda – pao.
Godine 1978. egipatski je predsjednik dobio Nobelovu nagradu za mir, zajedno s izraelskim premijerom Menachemom Beginom, za Sporazum iz Camp Davida, ugovor kojim je uspostavljen mir između Egipta i Izraela.
Godinama je uživao veliku podršku egipatskog naroda, a mir s Izraelcima stvario mu je brojne kako unutarnje, tako i vanjske neprijatelje.
Arapske nacije žestoko su negodovale, a ponajviše, dakako, Palestinci, zbog vlastite vrlo teške povijesti s Izraelom.
Egipat je čak izbačen iz Arapske lige, a Yasser Arafat mu je poručio ‘da može potpisivati što god hoće, ali lažni mir neće potrajati’.
Različite džihadističke skupine u Egiptu su se dodatno radikalizirale i sve su glasnije iskazivale nezadovoljstvo zbog sporazuma s Izraelcima.
Te su skupine inače simpatizirale Sadata koji ih je želio integrirati u egipatsko društvo, no ovo je bila kap koja je prelila čašu.
U tom su trenutku pozvali na svrgavanje predsjednika i uspostavu vlasti temeljene na islamskoj teokraciji.
Džihadisti su se inflitrirali u različita državna tijela i najvažnije – u vojsku, te strpljivo čekali pravu priliku za ‘miniranje’ sistema.
Glavni zapovjednik El-Jihada Abbud al-Zumar skovao je plan prema kojem je trebalo pobiti sve glavne lidere u zemlji, preuzeti središnjicu vojske i Državne sigurnosti te zgrade nacionalnog radija i televizije.
Tamo su se trebale emitirati vijesti o revoluciji što bi, bio je plan, na noge diglo cijeli narod koji bi se pobunio protiv sekularne države.
U martu 1981. godine sigurnosne su službe doznale za plan El-Jihada, a Sadat je naredio hapšenja više od 1.500 džihadista i simaptizera te radikalne organizacije.
Svi nevladini mediji morali su prestati s radom. No, sigurnosne su službe napravile jedan propust – nisu detektirale džihadističku ćeliju u vojsci koju je predvodio poručnik Khalid Islambouli.
Tog 6. oktobra 1981. godine u Kairu se održavala vojna parada kojom se slavila godišnjica operacije Badr u sklopu koje je egipatska vojska 1973. godine prošla kroz Sueski kanal i Izraelcima otela mali dio Sinajskog poluotoka.
Sadat je bio zaštićen s četiri ‘sloja’ zaštite, a čuvalo ga je osam tjelohranitelja. I dok su nad okupljenim narodom prelijetali avioni, ispred njih su prolazili kamioni koji su za sobom vukli artiljeriju.
U jednom od njih bili su atentatori predvođeni Islamboulijem. U trenutku kada su prolazili ispred predsjednika, prisilili su vozača da stane.
Islambouli je iskočio iz kamiona, i krenuo prema Sadatu s tri ručne granate pod kacigom. Ono što je sve kasnije zbunjivalo je činjenica da je predsjednik u tom trenutku ustao i pozdravio Islamboulija.
On je naime mislio da je sve dio ceremonije. No, to je bio alarm za ostale atentatore koji su izašli van i počeli pucati iz kalašnjikova po loži u kojoj se nalazio Sadat.
On je pao kao pokošen, baš kao i još desetero ljudi koji su umrli toga dana.
Među njima su bili i kubanski veleposlanik, omanski general i koptski biskup.
Uz 11 žrtava povrijeđeno je 28 ljudi, a među njima i dopredsjednik Hosni Mubarak te irski ministar obrane James Tully.
Tajne su službe reagirale relativno brzo. Jednog su napadača ubile, a tri uhapsile.
Predsjednik Egipta helikopterom je prevezen u bolnicu gdje ga je operiralo 11 ljekara. Umro je dva sata kasnije.
Atentatori su osuđeni na smrt i smaknuti 1982. godine, a na mjesto predsjednika Egipta došao je Hosni Mubarak, čovjek koji će tu ostati punih 30 godina, sve do Arapskog proljeća 2011. godine.
Upravo je on, smatra i danas Sadatova kći Roqaya al-Sadat, bio iza atentata na njenog oca.
– Bio je to Hosni Mubarak. On je na kraju imao najviše koristi od pokolja, a pomogli su mu Amerikanci i Izraelci, izjavila je prije nekoliko godina.