Bio sam u Crnoj Gori kada mi se porukom javio nepoznat čovjek, tvrdeći da bih mu mogao pomoći da razjasni jednu neobičnu situaciju. Spremao sam se za povratak u Bosnu pa ga zamolih da, ako nije velika žurba, sačeka koji dan. Pristao je.
Priča o ubistvu mladog duhandžije
Već kroz nekoliko dana, po dogovoru, čuli smo se ponovo. Ispričao mi je kako blizu njegovog mjesta – a on je od Novog Travnika, iliti nekadašnjeg Pucareva – postoji jedan osamljen mezar. U mezaru je, veli on, momak od nekih 25 godina života. Bio je vješt vodič, porijeklom iz Hercegovine, pa je u davni vakat pokazivao put „trgovcima duhana“. Nažalost, žandari su ga ubili zbog „zabranjenog posla“. Tijelo mu je danima nepomično ležalo u žbunju. Konačno, mještani su, iako rizikujući, odlučili pokopati tijelo uz veliki oprez, ali i obred dženaze, kako je to i propis kod muslimana.
Nisu stali na tome pa su se počeli i raspitivati o nesretnom mladiću koga zazvaše „duhandžija“. Saznali su da je porijeklom nekud od Prozora i to iz sela Gorica. Posjetili su to mjesto i saznali puno više. Mladić se zvao Šabić Haso i bio je sin Ibre. Loza Šabića se još tada poprilično raselila iz Gorice, a i posjeta neznanih ljudi bila je kratka.
Vrijedni efendija posjetio rodno mjesto mladića
Međutim, kada je Redžo-efendija Sarajlić nešto kasnije posjetio Goricu, slika je bila drugačija. Pošlo mu je za rukom da upozna i susretne duhandžijinog rođaka Salku. Začas se okupilo gotovo cijelo selo, a efendija Sarajlić je potanko ispričao cijelu storiju vezanu za duhandžijinu smrt i tajnu dženazu. Očiju orošenih suzama, ljudi su slušali efendijino kazivanje, tužni zbog gorke sudbine koja je zadesila njihovog Hasu, ali sretni barem zbog toga što znaju gdje mu je mezar.
A mezar mu je na lokalitetu Rakovice kod Novog Travnika. Isprva je to bio najobičniji mezar. Kasnije, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, dobri čovjek imenom i prezimenom Ahmet Turić je sa svojom porodicom uredio mezar i podigao nove nišane. Mještani obližnjeg sela Opare su sačuvali tradiciju te se povremeno okupe, očiste i urede mezar i prouče Jasin pred dušu ubijenog duhandžije. Tako su prošle godine ovu lijepu akciju sproveli Redžo ef. Sarajlić, Zijad Turić, Enver Šeper, Sakib Muratović i Fejzo Mujić.
U Prozoru se ponovo priča o duhandžiji
Kada sam o ovome kazivao ljudima u Prozoru, slušali su me s neobičnim izrazom lica. Rekao bih da su bili i sretni, i tužni, i začuđeni. A kazivao sam o ovome iz dva razloga. Prvo: želio sam podsjetiti ljude da još uvijek ima plemenita i dobrodušna svijeta koji je, uprkos riziku, spreman učiniti lijepo djelo, makar se radilo i o neznancu. Drugo: potajno sam se nadao da će priča o Šabić Hasi doći do nekog rođaka ili nekoga koga bi obradovalo da zna gdje mu je mezar.
Pokazalo se da je vrijedilo. Ubrzo nakon što se vijest proširila, duhandžijin mezar je posjetila kćerka njegovog brata Alije koji je i sam stradao, Hasnija Ramić sa svojom porodicom, a prisutni su svjedočili kako je ova posjeta bila iznimno emotivna. Tako je neko od bližnjih posjetio mezar Hase Šabića nakon više od 75 godina.
Uvijek ima plemenitih ljudi
Siguran sam da će posjeta biti i ubuduće, kao što sam siguran da je i jedna, pomalo zaboravljena priča o neznanom duhandžiji nanovo zaživjela.
Naravno, ne treba zaboraviti ni plemenitost ljudi koji su se pobrinuli da tijelo rahmetli Hase Šabića bude pokopano, a mezar prikladno obilježen.
Otuda je i ovih nekoliko redova ne samo kazivanje o jednom duhandžiji, nego i osvrt na teško vrijeme, neizvjestan život ali i ljudsku plemenitost koje uvijek ima i o kojoj treba kazivati.
