Dok iz časa u čas stižu različiti argumenti vezani za odbijanje zahtjeva za reviziju tužbe protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde u Hagu, dok su jedni u šoku a drugima je to svejedno, sve to je u žiži pomnog praćenja i bh građana u Australiji, dobrovoljno udruženih u Australijsku uniju bh asocijacija (AUBHA).
Poniženje, nesmotrenost, neozbiljnost, izdaja, nepripremljenost, namjerno saobotiranje unaprijed, sve su sami epiteti vezani za pokušaj revizije tužbe – da pravdi bude udovoljeno. Činjenica da je Evropa jednom zavezala ruke priznatoj državi Bosni i Hercegovini tokom agresije 1992.-1995., ponovljena je i ovaj put, samo na drugi način. To daje za pravo da se Evropi više nikada ne vjeruje. Pravda je još jednom bila na strani počinioca zločina, na strani onih koji su i dozvolili genocid na otvorenoj sceni.
Pokušajmo poredati stvari.
Ružno je i dobro primitivno, da zahtjev po svim pravilima nije dobio broj protokola, što je nečuveno. To je bio najbolji znak da od revizije na presudu ništa nema. Dakle, takav postupak ne ostavlja ni mogućnost pravnog lijeka. To nije ni na nivou neke prosječne mjesne zajednice.
Neozbiljno je da je prešućena činjenica da je još prošle godine Sakibu Softiću Međunarodni sud pravde u Hagu poništio status agenta BiH pred tim sudom. To svakako daje pravo da se sumnja u dobronamjernost pokretanja revizije, ako nisu zadovoljene osnovne pravne pretpostavke. I ovdje je neko debelo kriv. Kako znati na čemu se temelji takva odluka, zašto se nešto nije blagovremeno preduzelo, te zašto je to obavijeno tajanstvenom šutnjom?
Ružno je i vrlo indikativno glasanje onoga koji svaku izjavu počinje sa: ‘Ja sam optimista…’, Dragana Čovića kome je zvanični Beograd jako zahvalan, govoreći da je time s Ivanićem nadglasao Izetbegovića u Predsjedništvu, stvorenom da BiH ne može funkcionisati nikada. Kako Ivanić ima svoje beogradske mentore, tako i Čović ima podršku Hrvatske i njenog establišmenta. Istorija će ovo znati okarakterisati kao čin izdaje države kojom su rukovodili izdajnici, sa centralama u susjednim zemljama.
Po mnogima ni treći član Izetbegović nije čist, ali je čišći utoliko što je pokušao da uradi nemoguće. Iza toga stoji puno toga nedorečenog, čemu će vrijeme suditi. Insinuacije da se na tužbi radilo tek pred isticanje roka od 10 godina, da se nije znalo do zadnjeg časa hoće li biti zahtjeva za revizijom ili ne, do zaobilaženja dokazanih eksperata i njihovo aktivno uključivanje u proces, argumentacija je mnogih analitičara i svjetskih pravnih eksperata, koji su ovakav odnos Izetbegovića nazvali jako neozbiljnim. Naime, i tri godine poslije tužba je po sticanju novih elemenata mogla biti pokrenuta. Od Tomašice pa nadalje, nisu učinili ništa ni članovi Predsjedništva prije Izetbegovića.
U takvoj poziciji osporenog agenta Softića, postavlja se hipotetičko pitanje da li bi se mogao izabrati novi agent o čemu bi opet odlučivalo Predsjedništvo? Pouzdano je da ne bi bio izabran, jer su na sceni trenutno, oni koji otvoreno ruše glavne stubove države Bosne i Hercegovine. Treba već jednom otvoreno reći takav sistem odlučivanja stvoren je u Dejtonu, da bi onemogućio funkcioniranje države, a onda međunarodni faktori svaki puta kažu – dogovorite se, praveći se ludim, znajući da je to nemoguće.
Kako je pri podnošenju zahtjeva u Hagu nadvaladala birokratija, pa je dozovoljeno da jedan pisar na protokolu odlučuje tako moćno protiv pravde, onda je jasno da nije nikada ni bilo želje da se pravdi udovolji. Da se htjelo, birokratija bi bila gurnuta u stranu a novi argumenti genocida adresiranih na Srbiju, nadvladali bi sve drugo. Nije bilo volje, unaprijed je politička odluka kovertirana.
Dok jedni likuju, drugi s cinizmom govore da je nanesena šteta Bosni i Hercegovini zahtjevom za reviziju tužbe (kao BiH je jako uređena država), treći daju tračak nade da sve još nije gotovo. Naravno, u ovoj ujdurmi optimizmu ni traga. Evropa će idući puta sve učniti da bude zabranjena priča o genocidu, s vrlo jasnim dokazima o počiniocima. Ostaje ona stara – Bosne će biti, ali pravde nikada.
I što je najpogubnije, mnogi političari iz Federacije su požurili da političku scenu učine još neshvatljivijom, zahtijevajaući maltene da leti nečija glava. Rekosmo, mnogi od njih u prethodnih 10 godina reviziju tužbe nisu ni spomenuli, a kamoli nešto konkretno učinili. Politička razjedinjenost u Federaciji ima odraza na ukupno stanje u državi, a jedinstvo vezano uz samo jednu riječ – PRAVDA, potrebnije je više nego ikada.
Kako god bilo, u našoj državi Bosni i Hercegovini, treba sve učniti da se mnogi fakti vezani za zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije za genocid, ne guraju pod tepih, već da nekakvo vijeće mudraca, dakle pameti, jednom za uvijek postavi činjenice ko to bi kriv da žrtve i njihovi živi još jednom bješe ubijeni. Ima puno dokaza da tu mnogo toga ne štima, ne smijemo šutiti o tome, već treba da budemo glasni, najglasniji.
Pa, odavno je jasno da nemamo naklonost međunarodne zajednice koja je prvo dozvolila tolike zločine, a onda ih sada legalizuje, imamo razloga da ne vjerujemo evropskim niti svjetskim institucijama, koje dozvoljavju nastavak nedovršenog – tihi genocid nad jednim narodom u miru, koji kao da je nepodoban da živi tu gdje je živio hiljadu godina. Ovo su činjenice i što ih prije shvatimo i počnemo raditi na drugim rješenjima – biće nam svima lakše.
Zahtjev za pravdom rezultirao je – NEPRAVDOM, za AUBHA iz Australije, koordinator Safet Alispahić.
Autor: Safet Alispahic
