Ako neće država, hoćemo mi, rekli bi neki poduzetnici.
Upravo u takvom, pomalo poduzetničkom duhu, stvara se nova generacija srpske djece, odgojena u tradicionalnom duhu Srpske istinske pravoslavne crkve pod motom “S vjerom u Boga za kralja i otadžbinu”, pišu hrvatski mediji.
Dok premijer Aleksandar Vučić govori da njegova vlada neće uvesti ponovno obavezno služenje vojnog roka, zato što jednostavno nemaju dovoljno novca za takve stvari. Naime, gostujući na Srpsko-grčkom poslovnom forumu, spomenuo je da mnogi u Srbiji žele vidjeti ponovnu obavezu služenja vojnog roka. “Oni koji govore o tome trebaju ponuditi i novac za provođenje odluke”, rekao je srpski premijer krajem januara u Beogradu.
Nešto južnije, na Kučajskim planinama, svake godine održava se Svetolazarevski pravoslavni omladinski kamp (SPOK) u organizaciji Srpske istinske pravoslavne crkve, malo poznate vjerske organizacije, koja se relativno nedavno odvojila od pravoslavne crkve u Srbiji. U avgustu svake godine tridesetak polaznika kampa provede desetak dana u divljni, gdje žive u šatorima i prolaze kvazivojnu obuku.
Na fotografijama, kojima se hvale iz SPOK-a, vide se djeca u maskirnim majicama s oznakama kampa dok vježbaju ili prolaze staze s preprekama. Antifašističke organizacije iz Srbije oštro su se suprotstavile takvom ponašanju, pogotovo zato što je riječ o maloljetnicima.
– Znaju li roditelji da svoju djecu daju u ruke vjerskim fanaticima? – pitaju se iz Antifašističke akcije Novog Sada.
S druge strane, iz samoga kampa se brane govoreći kako nema govora o nekoj vojnoj obuci, zanemarujući pritom i vojne rituale i maskirne odore. -Polaznici kampa su djeca i mladi iz cijele Srbije i srpske dijaspore. Kao i prošlih godina, među polaznicima SPOK-a bilo je i ruske djece i mladeži – stoji na stranicama kampa.
Ruska djeca se spominju samo u jednoj rečenici, ali to govori o širem fenomenu. Prije nekoliko godina srpska djeca učestvovala su na kampovima u organizaciji ruskih nacionalističkih organizacija, i to u dalekom Sibiru. Jedan petnaestogodišnji srpski dječak poslije je ovako pisao o svom iskustvu u sibirskom kampu:
“Čim smo došli u kamp, dobili smo vreće za spavanje i našu odjeću, a to su bile maskirne hlače, košulja, kao i vojne čizme. Raspoređeni smo po šatorima i svako je bio odvojen od svoje grupe. Idući dan smo otišli u streljanu, gdje smo pucali i vježbali bacanje bombe. Taj dan sam toliko pucao da mi je tri dana zvonilo u ušima”.
Kasnije su srpski organizatori govorili za Radio slobodna Evropa da su djeca bila samo promatrači da nisu stvarno bacali bombe i da nije korišteno pravo streljivo. Opravdavali su svoje postupke govoreći da je to bilo samo jednom i da više neće ići u Rusiju zato što je trošak putovanja do Novosibirska previsok.
S druge strane, SPOK nudi slične stvari puno bliže i puno povoljnije. Cijena koju zainteresirani moraju platiti je od 30 do 50 eura, a kako napominju na stranicama kampa, oni siromašniji mogu čak i besplatno gostovati desetak dana.
Ovdje je zanimljivo spomenuti i Srpsku istinsku pravoslavnu crkvu zato što kažu da ih bezrazložno napadaju. Oni žive u uvjerenju da su pokušaji mirenja između pravoslavnih i Katoličke crkve čista izdaja pravolavne vjere. Zbog toga imaju velikih problema s ostatkom Srpske pravoslavne crkve, a kako je svojedobno pisao Newsweek, jednom je došlo čak i do fizičkih obračuna kad su Čačani upali u manastir SIPC-a i porazbijali neke prozore.
Brane se iz SIPC-a da ih bezrazložno napadaju zbog Svetolazarevskoga kampa jer, kažu oni, takve kampove su organizirali izviđači u socijalizmu. Djeca spavaju pod šatorima, igraju se u prirodi, slušaju poduku iz vjeronauka i historije, a navečer pjevaju vjerske pjesme oko logorske vatre, pisao je tad Newsweek.
“Prošle godine, samo dva sata tokom jednog dana, organizirali smo im pucanje iz pušaka igrački. I to je bio povod za optužbe”, ispričao je reporterima otac Stefan, zadužen za vjerska pitanja u kampu. No koliko god transparentno i bezazleno to sve na prvi pogled izgledalo, polaznici kampa ne smiju ponijeti nikakve elektroničke uređaje, uključujući mobitele ili fotoaparate. Koliko god se branili pripadnici SIPC-a i organizatori kampa, ostaje gorak okus u ustima kad se shvati da četnički pokret Draže Mihailovića i svih njegovih sljedbenika i danas radi pod istim motom kao i Svetolazarevski kamp. “S vjerom u Boga za kralja i otadžbinu”.
