Udruženje “Život sa Down sindromom” FBiH osnovano je 2006. godine na inicijativu roditelja djece sa Down sindromom.
Brojni su problemi sa kojima se svakodnevno susreće ova populacija, od toga da su u društvu teško prihvaćeni, do nedaća koje ih prate tokom osnovnog i srednjeg školovanja. Ali, tu ne prestaju problemi, kad jednom završe školu, mogućnost zaposlenja za njih postaje nemoguća misija.
Inkluzija – kako je provodimo
– Inkluzija je primarni cilj Udruženja, a to znači da želimo da naša djeca budu uključena tamo gdje su i njihovi vršnjaci, od vrtića, do osnovne i srednje škole. Naravno, tu je i radna socijalizacija, a to podrazumijeva otvoreno tržište rada i za ovu populaciju – ističe Sevdija Kujović, predsjednica Udruženja.
Međutim, slika na terenu, kako kažu u Udruženju, sasvim je drugačija.
– Imamo primjera diskriminacije, isključivanja djece iz redovnog obrazovnog sistema na temelju mišljenja određenih komisija, struke ili menadžmenta škola. Stanje nije isto kao 2006. godine, kada smo imali dva učenika u redovnoj školi. Danas, primjera radi, samo u Kantonu Sarajevo ima više od 30 djece sa Down sindromom koji pohađaju redovnu školu. Zaista mali broj njih upisuje se u specijalne obrazovne ustanove. Napredak, kada je riječ o otvorenosti škola, evidentan je, ali to je još uvijek daleko od onoga kako bi trebalo biti. Država i dalje nije odgovorila na potrebe djece u inkluzivnom obrazovanju što bi značajno doprinijelo njihovom kvalitetnom obrazovanju – naglašava Kujović.
U Udruženju ističu da se pod inkluzijom ne podrazumijeva samo uključiti dijete u redovni sistem obrazovanja. To je kažu decidno napisano u UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom.
– Inkluzija znači da takvom učeniku treba obezbijediti sve servise i podršku koja mu je potrebna kako bi dalo maksimum tokom učenja. Mi to nažalost nemamo u školama. Ona je različita i zavisi od samog djeteta. Negdje je potreban asistent, negdje dodatna edukacijsko-rehabilitacijska podrška, a negdje opet veća vršnjačka podrška ili educiran nastavni kadar. Imamo situaciju da inkluzivni razred, u kome se nalazi i dijete sa Dow sindromom, vodi nastavnik koji nije dovoljno pripremljen. To je velika manjkavost koja ne dozvoljava da se dijete razvija kako treba – govori Kujović.
Na sve ovo upozoravano je nekoliko puta. Problem je što, kako kažu u Udruženju, svi nadležni u obrazovnom sistemu, na području Federacije, nisu na vrijeme i u cjelosti izdvojili budžetska sredstva za provođenje inkluzije.
– Reforma u obrazovanju mora se provesti jer ćemo samo tako riješiti i ove izazove tj. nedostatke, od licenciranja nastavnika, do uvođenja dodatnog nastavnog osoblja. Imamo škola koje su arhitektonski, ali i informacijsko komunikacijski nepristupačne, ne samo djeci sa Down sindromom. Mnoge škole nemaju rampu, lift, komunikatore unutar nastave koji bi pomogli učenicima da lakše komuniciraju sa nastavnicima i ostalu asistivnu tehnologiju.
Nema nijednog na fakultetu
Na području Kantona Sarajevo trenutno sedam učenika pohađa srednju školu. Po saznanjima Udruženja, na fakultetima nema nijednog studenta.
Ono što je naveći problem roditeljima je kako dijete sa invaliditetom, koje je završilo srednju školu, zaposliti. Zakonom jeste regulirano da takve osobe imaju pravo na zaposlenje, ali…
– U FBiH ovo pravo je prepoznato, pa je u skaldu s tim formiran Fond za zapošljavanje osoba sa invaliditetom i oni redovno, dva puta godišnje, objavljuju javni poziv za dodjeljivanje sredstava za sufinansiranje njihovih plaća. Firme su dužne svaki mjesec uplaćivati određeni iznos sredstava Fondu koji onda novac plasira onim poslodavcima koji žele zaposliti osobu sa invaliditetom. Problem je što se osobe sa intelektualnim teškoćama slabije zapošljavaju jer nisu atraktivni kadar. Samo je jedan primjer djevojke sa Down sindromom koja se zaposlila u Bihaću. Puno očekujemo od socijalnog poduzetništva u FBiH. Mislim da bi taj model riješio i problem zapošljavanja osoba sa invaliditetom – naglasila je Kujović.
Oduzimanje poslovne sposobnosti djetetu: Mač sa dvije oštrice
Još jedan problem sa kojim se susreću roditelji je oduzimanje poslovne sposobnosti djetetu.
– Ukoliko roditelj želi da penzija, koju on uživa, ostane djetetu, mora mu se oduzeti poslovna sposobnost, čime mu se automatski oduzimaju pravo na brak, glasanje, porodicu, samostalni život. Međutim, ako dijete zasnuje radni odnos, roditelj ne zna šta će se dešavati u budućnosti – hoće li dijete moći zaraditi penziju. Zbog toga bi bilo najbolje, vodeći se primjerima zemalja na zapadu, koje su riješile ovaj problem, osobu sa invaliditetom podsticati na rad, a onda kad ne bude više mogla raditi (ako se to dogodi), dopustiti joj da uživa penziju roditelja, koja će joj osigurati egzistenciju nakon smrti roditelja – kaže Sevdija Kujović.
Senada Jusufbegović: Moj Kemal bi najviše volio kada bi se zaposlio
Kemal Jusufbegović (21) završio je OŠ „Skender Kulenović“, a potom prošle godine i Školu za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje – smjer dekorater. Sada je na birou.
Njegova majka Senada, napustila je posao kako bi se brinula o Kemalu.
– Suprug radi i od njegove plaće živimo. Tražimo i Kemi posao, ali je teško naći. Dani sporo prolaze, u kući je obično, pa mu je dosadno. Prošetamo po gradu, međutim, većinu sati provodi među četiri zida. Sluša muziku, pomogne mi kada postavljam sto za ručak. Znam da bi najviše volio kada bi bilo šta radio, ali kako to riješiti u državi u kojoj je armija nezaposlenih. Rijetko ga i prijatelji zovu vani, jer djeca su takva, oni će malo biti s njim, a onda traže svoje društvo. Naravno, nikoga ne krivim, ali se brinem kakva će biti budućnost mog djeteta – ispričala nam je Senada Jusufbegović.
