Sve je počelo priznanjem Dražena Erdemovića a u godinama koje su usljedile mnogo zločinaca priznalo je svoje grijehe.
Sasvim nezapaženo provukla se ovih dana vijest o još jednom pokajanju. Mićo Jovičić, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske, priznao je pred Sudom BiH da je u februaru 1993. godine učestvovao u ubistvu 20 putnika otetih iz voza Beograd-Bar. Putnici su izvedeni u Štrpcima pored Višegrada, mučeni su i ubijeni na obali Drine. Predložena je kazna od pet godina zatvora, a Jovičić se obavezao da će svjedočiti protiv ostale desetorice optužene u ovom predmetu.
Zašto se ovakve vijesti zaobilaze? Ako i budu objavljene nikad se ne osvrnu unatrag, na ostala priznanja. U većini medija uvriježio se stav kako su pokajanja stvar prošlosti i rata i kako ih ne treba isticati i čačkati po nezaraslim ranama. Čini se da je upravo suprotno: svaki put kada neki optuženik prizna da je izvršio ratni zločin ova, balkanska zemlja duboko odahne. Biva ona tada lakša za težinu cijelog jednog zločina.
A dovoljno je prelistati internetske stranice sudova. Na stranici Haškog tribunala ima jedna izjava: „Priznanja su mi donijela najveći osjećaj olakšanja koji sam osjetio od pada Srebrenice. Bila je to potvrda koju sam tražio posljednjih osam godina… Mi više ne moramo dokazivati da smo žrtve.“
Zar ove riječi preživjele žrtve genocida ne otvoraju duboku spoznaju: kako god pokajanje rasterećuje zločinca bremena krivnjom natopljene savjesti, isto tako ono rasterećuje i porodice žrtava.
Znate li da je do sada pred sudije izašlo preko 50 pokajnika? Najviše pred Sud Bosne i Hercegovine – 29. Na Haškom tribunalu krivicu je priznalo 17 optuženih, a najviše za zločine u Srebrenici i Prijedoru.
Pokajničke suze Dražena Erdemovića
Čepovi savjesti počeli su pucati već prve poratne godine kada je pripadnik Desetog diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS-a Dražen Erdemović zaplakao pred sudijama u Hagu. Dobio je pet godina.
Cijelu deceniju kasnije, pred Sudom BiH, Marko Boškić je priznao da je bio u streljačkom vodu koji je ubijao muškarce iz Srebrenice. Osuđen je na deset godina.
Početkom ove godine i Brano Gojković je, pred Višim sudom u Beogradu, priznao da je 16. jula 1995. ubijao na farmi u Branjevu. Nepravomoćno je osuđen na deset godina zatvora.
Za genocid u Srebrenici pred Haškim tribunalom krivicu su priznali i visoki oficiri VRS-a Momir Nikolić i Dragan Obrenović. Nikolić je dobio 20, a Obrenović 17 godina.
Učešće u genocidu u Srebrenici, pred Sudom BiH, priznali su i pripadnici Policije RS-a Milivoje Ćirković, Zoran Kušić, Dragan Crnogorac i Vaso Todorović. Crnogorac je dobio 13, Todorović šest, a Ćirković i Kušić po pet godina zatvora.
Drugi pokajnik pred Haškim tribunalom bio je Dragan Jelisić. On je priznao zločine protiv čovječnosti u Brčkom, za šta je dobio 40 godina. Treći je bivši načelnik policije Bosanski Šamac, Stevan Todorović, i dobio je 10 godina, a četvrti je Dragan Kolundžija, nekadašnji vođa smjene u logoru Keraterm pored Prijedora. Dobio je tri godine. Ali, njegovo priznanje je pokrenulo i ostale iz Keraterma da prihvate pokajanje: Predrag Banović je dobio osam, Damir Došen pet, a Duško Sikirica 15 godina. Kasnije se, pred Sudom BiH, za zločine počinjene u logoru Keraterm pokajao i Dušan Fuštar i dobio devet godina zatvora.
Priznanja za zločine u Prijedoru, Srebrenici,…
U Hagu se pojavio još jedan pokajnik iz Prijedora. Darko Mrđa je 2002. priznao da je učestvovao u ubistvu 200 muškaraca na Korićanskim stijenama na Vlašiću. Osuđen je na 17 godina, a njegovo priznanje pokrenulo je grižnju savjesti i kod još nekih pripadnika policije RS-a. Učešće u tom zločinu pred Sudom BiH priznali su Damir Ivanković, Goran Đurić i Ljubiša Ćetić. Prvi je osuđen na 14, drugi na osam, a treći na 13 godina. Sporazume o priznanju krivice zatražili su i Saša Zečević i Radoslav Knežević, ali su odbijeni i kažnjeni sa po 23 godine zatvora.
Pred Haškim tribunalom krivicu je priznao i Milan Simić, nekadašnji predsjednik Opštinskog vijeća Bosanski Šamac. Osuđen je na pet godina. Milan Babić, ratni načelnik Knina, priznao je da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, te je dobio 13 godina.
I ratna potpredsjednica RS Biljana Plavišić priznala je učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. Dobila je 11 godina. Pokajao se i Dragan Nikolić, komandant logora Sušica u Vlasenici. Osuđen je na 20 godina.
Prvo pokajanje pred Sudom BiH izrazio je Idhan Sipić, pripadnik Armije BiH. Priznao je da je 1995. ubio staricu Anđu Banjac u Sanici pored Ključa. Izrečena mu je kazna od osam godina. Drugi sporazum postigao je Veiz Bijelić, pripadnik Teritorijalne odbrane Vlasenica. Za silovanje u zatvoru „Štala“ dobio je šest godina. Treći je bio Paško Ljubičić, pripadnik HVO-a. Osuđen je na 10 godina zatvora zbog pomaganja u napadu na selo Ahmići u Vitezu 1993. kada je ubijeno 116 civila.
Krivicu su pred Sudom BiH priznala i braća Šaban i Elvir Đelilbašić. Oni su u Turbetu pored Travnika ubili dvoje civila nakon što su saznali da im je brat poginuo u borbama sa VRS. Šaban je dobio pet, a Elvir šest godina zatvora. Rasema Handanović, pripadnica Armije BiH, priznala je da je 1993. učestvovala u ubistvima civila i zarobljenih vojnika HVO-a u Trusini kod Konjica. Osuđena je na pet i po godina zatvora.
Priznanja pripadnika VRS, HVO i Armije BiH
Pred Sudom BiH pokajala su se još osmorica bivših pripadnika VRS-a. Zoran Marić je 1992. učestvovao u ubistvima civila u selima pored Jajca, za šta je osuđen na 15 godina. Stojan Perković je 1992. premlaćivao, ubijao i silovao civile u opštini Rogatica, te je osuđen na 12 godina. Dragan Rodić je iste stvari činio u Drvaru, za šta je osuđen na osam, a Rade Veselinović u Hadžićima te je dobio 7 i po godina. Novica Tripković je silovao i ubijao u Foči te je dobio osam godina. Radivoje Soldo se seksualno iživljavao nad ženskom osobom zatočenom u bungalovu na Boračkom jezeru pored Konjica, te je osuđen na pet godina. Stojan Kenjalo i Dragan Balaban su priznali da su učestvovali u progonu, mučenjima i ubistvima civila u selima pored Bosanskog Novog, te su osuđeni na sedam, odnosno pet godina zatvora.
Još trojica bivših pripadnika HVO-a pokajala su se pred Sudom BiH. Miroslav Anić Firga je ubijao civile po selima oko Kiseljaka i Vareša, te je osuđen na 15 godina. Slavko Šakić je učestvovao u progonu civila u opštini Bugojno i dobio je osam i po godina. Damir Lipovac je za iste zločine u Derventi kažnjen sa sedam godina zatvora.
Pred Sudom BiH pokajala su se i još trojica bivših pripadnika Armije BiH. Enes Handžić i Osman Šego priznali su učešće u zločinu nad civilima i zarobljenim vojnicima u Bugojnu, za šta su dobili osam, odnosno pet godina. Elvir Jakupović je priznao da je u selu Slimena kod Travnika ubio zarobljenog vojnika HVO-a i dobio je pet godina zatvora.
I pred Kantonalnim sudom u Bihaću bilo je pokajanja. Krivicu su priznala četvorica bivših pripadnika VRS-a. Predrag Bajić je priznao da je 1992. u Ključu ubio sedam civila i silovao dvije soobe, a Siniša Babić je priznao ubistva pet civila i jedno silovanje. Prvi je dobio 13, a drugi sedam godina. I Nenad Bajić i Slobodan Dragić su priznali da su učestvovali u mučenju, silovanju i ubistvima civila u selima oko Ključa. Dobili su po pet godina zatvora.
