Po ljudskim glavama uvijek su se rojile ružne misli i predrasude, koje ni čekić ne može da razbije. I kad su brižljivo skrivane, njihov smrad se ipak osjećao; kad su izgovarane – vodile su konfliktima.
Zapravo je uvijek bilo bolje da se zna šta se po kojim glavama mota. Kakvu smo mi, na primjer, imali korist od kiše suza koju je evropska politika lila nad nesrećnom sudbinom Bosne i Hercegovine, kad je istovremeno, praktičnim potezima, činila sve da nam zagorča život i da pomogne onima koji su nam priredili pakao.
Umjesto da se velikom međunarodnom akcijom 1992. godine pomogne golorukim braniteljima nezavisne BiH, svijet nam je uspostavio embargo na naoružavanje. Ni svojim novcem i umijećem nije se smjelo nabavljati i proizvoditi oružje za odbranu vlastitog života. Tom mjerom svijet je jasno rekao na čijoj je strani i za koga “navija”, maskirajući to u gomile kobajagi iskrenih izraza podrške napadnutoj državi i njenim ljudima.
Uvijek sam se grozio tog licemjerja. Nekako mi je draže kad čujem zaista iskrena mišljenja o nama, ma koliko ona bila ružna, negativna, pa i otvoreno neprijateljska.
U takva svakako spadaju riječi koje je za govornicom Evropskog parlamenta u srijedu ujutro izgovorio zastupnik francuske nacionalističke stranke Nacionalni front, Edouard Ferrand.
– U BiH danas postoji problem radikalnog islama: “bošnjački entitet” je taj koji je djelovao u smjeru razvoja tog radikalnog islama. To je ono što je prava opasnost za Evropsku uniju – zaključio je Ferrand.
Srpsku politiku on, s druge strane, vidi kao nevinu žrtvu. Od Evropskog parlamenta, koji je počeo debatu o svojoj rezoluciji o Bosni i Hercegovini, francuski desničar stoga traži da pruži podršku Republici Srpskoj.
Ferrandove tvrdnje neki mediji u Sarajevu odmah su nazvali suludim. Oh, koliko je to naivno, emotivno i nezrelo. Pa, gospodin Ferrand samo je izgovorio ono što politička Evropa odavno misli i na čemu radi, pokrivajući to potpuno suprotnim frazama i krokodilskim suzama.
Bošnjaci su za Evropu “sumnjivo lice” iz samo jednog jedinog razloga – jer su u većini pripadnici islama. Od toga sve počinje i na tome se sve i završava, jer je ta religija, mimo njene volje i krivnje, davno prikucana na stub srama. Evropa sebe vidi kao kršćansku zajednicu, u kojoj, doduše, može biti i muslimana, ali koji nikad ne mogu dobiti tretman punopravnih građana. Pogotovo ne mogu, kao zajednica, postati faktor državotvornosti, kao u Bosni i Hercegovini.
U tom smislu, nikakva pozitivna promjena nije se dogodila od 1992. do danas. Štaviše, pretvaranjem islama u globalnu babarogu, dodatno su slabile međunarodne pozicije bošnjačkog naroda i pobornika jake BiH države, kojoj su Bošnjaci glavni zagovornici. I još će ta pozicija slabiti, jer francuski euro-zastupnik govori ono što mnogo važnije političke osobe misle: da je islam glavni evropski neprijatelj.
Ferranda i društvo pri tome najviše nervira što među našim muslimanima nema ekstremističkog zamaha koji bi bio čak i normalna reakcija jedne zajednice koju se brutalno gura u zapećak. Bošnjaci jesu sve čvršći u svojoj vjeri, ali govoriti o plimi radikalnog islama u BiH, to mogu samo zlonamjernici i oni koji to, u stvari, priželjkuju.
Takvi bi zlatom platili da naše muslimane pretvore u vjerske fanatike, još poželjnije u – teroriste! Tada bi ih, mirne duše, posijekli svojom giljotinom.
U budućnosti bi pomenuti Ferrand možda mogao biti u pravu. Nisu ni Bošnjaci od kamena, pa da izdrže sve te izazove i politička podmetanja. Nikakve garancije za to nema, osim nade da će bošnjačka pleća ipak biti toliko jaka da se odupru iskušenjima u koja ih guraju fašisoidni desničari, poput pomenutog Francuza, ali i službena evropska politika
Istini za volju, ako se već govori o vjerskom radikalizmu, ovdje ga je puno više u krilu katoličanstva i pravoslavlja. No, kome je još do istine?
