Kanađanka Donna Penner trebala je proći rutinsku abdominalnu operaciju. Sve je prolazilo u najboljem redu. Hirurzi su joj objasnili da će dobiti opću anesteziju kako bi laparoskopija prošla što lakše, da će napraviti 3 ili 4 mala reza, staviti instrumente i provjeriti zašto Donna previše krvari tokom menstruacije.
Te 2008. godine, ona je imala 44 i bilo je razloga za zabrinutost da Donna ima neku malignu bolest. Operacija je dobro počela. Anesteziolog joj je postavio masku na lice i rekao: “Duboko udahni”.
Ubrzo je zaspala kako je i planirano. Jednom kad se probudila, čula je zvukove operacijske dvorane. Čula je razgovor osoblja, čula je zvuk aparata i bila je uvjerena da je sve dobro prošlo. “Dodajte mi skalpel”, bila je rečenica koja je promijenila sve. Shvatila je da operacija tek treba početi.
Nije mogla apsolutno ništa učiniti zato što je bila pod utjecajem paralitika, lijekova koji sprječavaju kretanje svih mišića zato što bi nesvjesno kretanje trbušnih mišića moglo oštetiti instrumente ili nanijeti teške povrede unutrašnjih organa.
Opća anestezija nije uspjela, ali zato je paralitik bio dovoljno učinkovit. Donna je počela paničariti i tada su stvari krenule još gore. Tada je osjetila prvi rez.
“Nemam riječi kojima bih opisala bol. Bilo je strašno”, ispričala je ona za BBC. Htjela je reći nešto, pomaknuti bilo koji mišić, ali nije mogla. Bila je do te mjere paralizirana da nije mogla čak ni plakati. “Čula sam ih kako rade na meni. Čula sam njihov razgovor. Osjetila sam sve rezove, a osjetila sam i kad je gurnuo instrumente u mene”, priča Donna.
Operacija je trajala sat i pol, a ona je svo vrijeme bila potpuno budna i potpuno paralizirana. Da bi priča bila još gora, svo vrijeme je bila priključena na aparat za disanje koji je održavao ritam od 7 udisaja po minuti. Srce joj je lupalo sve brže i brže, a disanje je bilo konstantno. Počela se gušiti i osjećala je kao da joj pluća gore.
Nakon nekog vremena osjetila je kako paralitik popušta i počela je pomicati cjevčicu za disanje u ustima. Anesteziolog je, čini se, bio uvjeren da je djelovanje paralitika gotovo potpuno prestalo zato što je izvukao cjevčicu koja je Donnu održavala na životu. Počela se gušiti zato što nije mogla disati. Osjetila je kako napušta tijelo i osjetila je nečiju prisutnost. “Što god se dogodilo, s tobom će sve biti u redu”, rekao joj je nepoznati glas. Trgnuo ju je glas anesteziologa kad je rekao: “Stavite joj masku”. Zračnim mjehurom su počeli ubacivati joj zrak u pluća i ona je počela dolaziti sebi. Kasnije, kada ju je hirurg posjetio, ispričala mu je sve što joj se dogodilo. On se gotovo rasplakao i samo je govorio da mu je žao. Donna je nakon operacije mjesecima išla psihoterapeutu.
“Nisam znala koji je dan u sedmici kad sam izašla iz operacijske dvorane, toliko sam bila mentalno uništena”. U međuvremenu je tužila bolnicu i tužba je riješena. “Ne pričam svoju priču da bih uperila prst i govorila da je neko kriv. Želim pomoći ljudima da shvate da se takve stvari događaju. Želim da više ljudi sazna o tome i da nešto dobro iziđe iz mog užasa”, rekla je ona za BBC.
