Vrlo sam zabrinut zbog stanja u Turskoj. To stanje podsjeća me na Siriju iz 2011. godine. Nažalost, najveći krivac za to je predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Kao što je to činio i Bashar el Assad tako i Erdogan smatra da mu Zapad kuje zavjere i sve više liči na lidera koji je poput Assada spreman žrtvovati i svoju zemlju da bi zadržao vlast, prenosi portal yeniyon1.com.
Unutrašnji sukob
Nisam siguran da li će Turska iz 2017. godine izaći zdrava i čitava. Kao čovjek i publicista koji voli svoju zemlju, svoj narod, kao neko ko je zbog te ljubavi smogao snage garnituri na vlasti svojevremeno uputiti upozorenja (kao primjer navodim Mirovni proces sa PKK. Tada sam upozoravao vladajuću politiku da PKK teroristi jačaju, da se pregrupiraju, ali sam nailazio na oštre kritike iz AKP. Oni nisu dali riječ da se kaže tada na PKK), kao neko ko je zbog svega navedenog morao napustiti svoju zemlju – osjećam odgovornost da još jednom uputim riječ upozorenja.
Ramazan Buti nije se obazirao što su ga određeni sunitski krugovi zbog ovakvog njegovog stava optuživali da je prodao dušu Assadu. Razvoj događaja pokazao je da je Buti bio u pravu. Nažalost Buti je ubrzo nakon iskazanih ovakvih stavova ubijen u bombaškom napadu. Šta danas imamo? Porušenu Siriju, milione raseljenih i obeskućenih ljudi. Imamo i Assada koji je danas još snažniji i potpuno dezorijentirane sunite.
Identično stanje danas se odvija u Turskoj. Tursko društvo izloženo je opasnosti izbijanja unutrašnjih sukoba. Naš glavni prioritet zato treba biti spriječavanje tog scenarija.
Kako možemo spriječiti unutrašnje sukobe?
Da bi što kvalitetnije dali odgovor na ovo pitanje treba postaviti još dva pitanja. Zašto bi u Turskoj izbio unutrašnji sukob i kako bi se to moglo desiti?
Možemo li se prisjetiti šta se desilo 2015. godine u junu kada je AKP iz parlamentarnih izbora izašla kao gubitnik statusa većine u Parlamentu? Zar nastala situacija na ulicama Turske nije tada podsjećala na građanski rat? Od 7. juna kada, kada su održani prvi izbori, pa do ponovljenih izbora u novembru, u Turskoj je u raznim oblicima sukoba i terorističkih napada poginulo toliko ljudi da bi to bilo dovoljno za definiciju građanskog rata u jednoj zemlji.
Ko je bio uzročnik tih sukoba? Naravno da su to bili Erdogan i AKP. U to uopće nemam sumnje. Iz nikom poznatih razloga pripadnici ISIL-a počeli su napadati protestante zagovornike prokurdske HDP stranke.
Vraćajući se u mislima u to vrijeme sada ponovo postavljam pitanje: ako se Erdogan, koji je izgubio prve parlamentarne izbore 2015. godine, nije ustručavao eskalirati sukobe u zemlji, zašto bi se ustručavao isto to ponoviti i u slučaju da izgubi na najavljenom referendumu za ustavne promjene?
Svjestan sam da će se sada javiti glasovi koji će govoriti zašto da ustuknemo na politiku ucjena? Odgovor moj je da to trebamo uraditi. Ustuknuti kako bi spriječili unutrašnje sukobe.
Ispred nas su dvije opcije. Diktatorski režim Erdogana ili građanski rat. Za one koji ovo nisu shvatili pitanje ću ovako postaviti. Da ste kojim slučajem žitelj Sirije i da imate moć vratiti vrijeme unazad u 2011. godinu u vrijeme kada je Buti upućivao svoje preporuke, da li bi se oglušili na zlodjela Assada ili bi ipak po svaku cijenu krenuli u pobunu?
Žao mi što to moram reći, ali nažalost po Tursku opcija diktatorskog režima je manje zlo. Diktatorska vladavina jednog čovjeka bolja je od građanskog rata. Opravdanost ovakvog promišljana u praksi možete vidjeti u Siriji, Iraku, Libiji i Egiptu.
Jedini izbor
Svjestan sam i sljedećeg. Erdogan će ostati na čelu zemlje do kraja života. Bilo da ishod najavljenog referenduma bude odobrenje ustavnih reformi ili da kojim čudom narod kaže “ne” na referendumu. Erdogana sa vlasti više niko ne može skinuti.
To je stvarnost i to moramo prihvatiti. Obzirom da je period vladavine demokratije u Turskoj okončan te da neku vlast ili lidera neće biti moguće smijeniti demokratskim metodama, pružati otpor jednoj takvoj politici i na taj način omogućiti uvjete za izbijanje unutrašnjih sukoba, predstavljalo bi čin najvećeg neprijateljstva prema Turskoj.
Pred nama je zapravo jedan jedini izbor: izjasniti se sa “da” na predstojećem referendumu i moliti se Bogu da sačuva Tursku. Ako neko ima prijedlog kako drugačije spriječiti eventualne unutrašnje sukobe u slučaju da Erdogan ne dobije ono što želi voljan sam saslušati i ako budu vjerljivi i podržati.
