Pustolov pred vratima, glasi naslov drame Milana Begovića, napisane prije gotovo sto godina.
Inauguracija novog američkog predsjednika Donalda Trumpa izaziva globalnu pomutnju. Milijuni redaka tekstova dnevno se ispisuju, analizira se, predviđa, nagađa. Nepoznanica je mnogo, cijeli svijet je u iščekivanju.
Pomjeranja su tektonska, od Evropske unije, do Bliskog i Dalekog istoka, Srednje i Latinske Amerike. Rusija i Kina, svaka iz svojih razloga, osobito su zainteresirane za buduća događanja. NATO reagira na riječi budućeg, faktički prvog čovjeka Saveza. Ne sjećam se sličnog primjera.
Najkrupnija svjetska pitanja našla su se na dnevnom redu sva odjednom: rat i mir, globalna sigurnost, ekonomija, bogatstvo i siromaštvo, klima, demokratski poredak, ljudska prava.
Donald Trump je u predizbornoj kampanji, ali i nakon nje, doveo u pitanje mnoga, činilo se, čvrsta mjesta funkcioniranja svjetskog poretka. I dok je osobni profil ovog kontroverznog biznismena stvar američkih birača, buduće djelovanje Trumpove administracije na međunarodnom planu tiče se svih.
Euroatlansko partnerstvo nalazi se na prekretnici. Evropska unija je već dulje u krizi, daleko prije pojave Donalda Trumpa. NATO vjerojatno treba reformirati, ali kako? Trumpove najnovije izjave britanskim i njemačkim medijima, neposredno uoči preuzimanja dužnosti, tu krizu produbljuju.
Pokazuju da ranije Trumpove izjave nisu bile tek predizborno razbarušeno pretjerivanje. Brexit i proces disolucije EU dobio je faktičku potporu i novi poticaj. Politika Unije u izbjegličkoj krizi, doduše traljava i nejedinstvena, oštro je napadnuta.
Vjerojatno nehotice, bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i aktualni predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač, pogodio je dilemu pred kojom bi se mogle naći članice EU.
“Trump u prvom redu želi postići deal s Rusijom, a u EU kao jedinog ozbiljnog partnera vidi Njemačku… Moglo bi se dogoditi da biramo između dojučerašnjih saveznika”, kazao je.
I kao pravi dužnosnik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) rješenje vidi u jačanju hrvatske obrambene moći. Prema njemu, Hrvatska se treba ”pripremati za moguće promjene političke konfiguracije u Europi, posebno u našem jugoistočnom susjedstvu. Pitanje Bosne i Hercegovine postaje krucijalno.” Slijedi obavezni dodatak o brizi za Hrvate u BiH.
Regiju koju svijet prepoznaje kao Balkan karakterizira permanentna nestabilnost, s brojnim otvorenim pitanjima ili potencijalno kriznim žarištima. Ona nije jednako rasprostranjena. Hrvatska kao članica EU i NATO-a svakako je stabilnija, ali je uvezana u regionalnu politiku. Nije imuna na radikalizaciju. Regionalni lideri, k tome potkapacitirani kada je riječ o strateškim vizijama, olako posežu za nacionalističkim diskursom i populizmom – sve u svemu zabrinjavajuća smjesa.
Niti jedna ozbiljna analiza ne predviđa veliki angažman buduće američke administracije u regiji. Neki su zbog toga zabrinuti, drugi likuju.
Ugledni Foreign Affairs nedavno je objavio analizu Timothyja Lessa u kojoj zagovara nove nacionalne države na Balkanu, pojednostavljeno “Veliku Srbiju”, “Veliku Hrvatsku” i “Veliku Albaniju”. Samo su nacionalno homogene države prosperitetne u toj regiji, iluzija je bilo očekivati da će manjinama društveni razvoj biti važniji od države. Vrijeme je da se pragmatizam stavi ispred idealizma i počne planirati postepeni prijelaz prema nacijama-državama, zaključio je taj iskusni analitičar i predložio SAD-u da bude predvodnik toga procesa.
I dok nitko ne zna kuda će stvarno krenuti nova administracija, malo po malo, govor o oružju vratio se u javni prostor regije.
Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić izjavljuje da je, ako treba, spreman opet ići u rat, zajedno sa sinovima. Premijer Albanije Edi Rama poručuje Srbima da će na Kosovo moći ući samo kao turisti (kao da je riječ o njegovoj zemlji). Premijer Srbije Aleksandar Vučić neće, kaže, dopustiti, da se Srbe ubija. Na Kosovo šalje vlak, a ne tenkove. I Slobodan Milošević je najprije slao emisare i mitingaše. Vučićev izaslanik u Zagrebu obećava Srbima u Hrvatskoj zaštitu “svim sredstvima”. Citiranje izjava Milorada Dodika zauzelo bi previše prostora. Njegova destrukcija već je postala notorna.
Ponekad sve te izjave djeluju bizarno i nestvarno, a ponekad se čini kao da živimo onu čuvenu – puška koja visi na zidu u prvom činu neke drame, u trećem će opaliti.
Razumije se da su problemi koji opeterećuju regiju stariji od pojave Donalda Trumpa i da se povremena zaoštravanja događaju stalno, ponekad povezana s vanjskim zbivanjima, ponekad autonomno. Glavinjanje prema sukobu samo je postalo ogoljenije.
