Svakom se od nas život malo izokrenuo, ništa više nije isto.
Kad se, uoči novogodišnjih praznika, Sonja sa suprugom Milanom, konačno pojavila na vratima našeg beogradskog stana srce mi je bilo puno. Razlog radosnoj aritmiji moje duše nije bio isključivo dolazak drage prijateljice iz Istre, već je uveličan osjećajem da je donijela dio mog drugog doma iz Motovuna, srednjevjekovnog gradića u kojem su prijateljstva rasla zajedno sa mnom.
Naime, već godinama sam „raspolućena“ između dvije ili dvije „rezervne“ domovine koje su nekad bile u granicama jedne države. Ta podjeljenost između države čiji pasoš nosiš i domovine kao prostora u kojem se čovjek dobro osjeća, muči prilično širok krug ljudi. Povremene ili stalna nostalgija nije nužno vezana za parče zemlje na kojem su pušteni korjeni porodičnog stabla i ne mora imati veze sa vlastitim iskustvom niti sa životnom dobi.
Tu nostalgiju sam vidjela i osjetila pre par godina na Jahorini, iste te zime i na Baščaršiji, a uoči novogodišnjih praznika, sad već prošle godine, i u Beogradu.
Od Međumurja do Ekvadora
Vlasnik ciglane iz Međumurja objašnajvao nam je, uz kamin i kuvano vino u hotelu „Termag“ na Poljicama da, iako su mu skijališta u Austrija bliža, a ni cijene nisu problem, uvijek sa porodicom radije dođe na Jahorinu.
“Od Olimpijade u Sarajevu dolazim kad god mogu. Ovdje su sve naši ljudi – Bosanci su prava raja, Makedonci isto, vi iz Srbije… Sve isti jezik, a isti i problemi. Dobra klopa, a popije se pa i zapjeva. Nekako smo – naši”, pričao je, nazdravljajući.
Dva dana kasnije spustili smo se s Jahorine u Sarajevo. Šetajući Baščaršijom, sin vlasnika jednog od dućana u Kujundžiluku, kao da je pomalo bio iznenađen i zatečen ekavicom, prekinuo je uobičajeno cjenkanje i pozvao nas na kafu.
“Svakom se od nas život malo izokrenuo, ništa više nije isto, al’ nikad više one Juge”, rekao je s nekom skoro opipljivom setom, pronoseći fildžane na siniju. Na rastanku, džezvu smo dobili na poklon.
A ovog 31. decembra, šetajući s gostima iz Istre, skoro da smo uletjeli u kadar djevojci duge smeđe kose. Slovenka Klaudija pozirala je, ponosno i nasmijano, s kapom „titovkom“ na glavi na mostu ispred Stambol kapije. Sivomaslinastu kapu s izvezenom petokrakom, ostatak rashodovane imovine bivše JNA koju danas prodaju kao suvenire, platila je 15 eura!
Širokog osmjeha, spontano nastavlja razgovor, tvrdeći da je „posljednja generacija Titovih pionira“ i da je ta paprena cijena od 15 eura – „samo številka“ (broj).
Da čudo bude veće, Klaudija više ne živi u Sloveniji već u Ekvadoru, a sa sestrom i njenim vjerenikom potegla je čak u Beograd da dočeka Novu godinu. Zašto?
“Veste kaj, smo svi ljudje iste kože in iste krvi. Celotna Jugoslavija je še vedno moja domovina”, objašnjavala je, trudeći se da uprosti slovenački kako bismo se razumijeli. A razumijeli smo se: „Znate šta, svi smo mi ljudi iste kože i iste krvi. Cijela Jugoslavija je još uvijek moja domovina“.
I na kraju, Klaudijina poruka, izgovorena tim pojednostavljenim slovenačkim: “Mržnja je najveća ljudska nesreća”.
Razmjenili smo adrese. Mali je i svijet, a kamoli bivša Juga.
Nostalgičar – zanimanje budućnosti
Uz prisećanje na vlastitu i tuđe nostalgije, baš prvih dana januara pročitah najavu na nekom od portala da će „zanimanje budućnosti“ biti – nostalgičar. Tom će se – kako pretpostavlja autor – unosnom profesijom, baviti dizajneri koji će, otprilike oko 2030. godine, kreativno oživljavati omiljena sjećanja i trenutke klijenata, dizajniranjem – recimo – nekadašnjih soba, kuhinja, dnevnih boravaka, starih bašta i vrtova iz 80- tih i približnih godina koje treba oteti od zaborava.
Tek toliko da se možda i potomci suoče sa tim dizajnerskim replikama i otelotvorenjem nostalgije i sete svojih predaka. Jer, ko danas može i da pretpostavi kako će, za koju deceniju, izgledati njihovi domovi, u kojoj će državi živjeti i koje parče zemlje će zvati svojom domovinom.
