U autorskom tekstu “O određenim aktuelnim međunarodnim pitanjima”, napisanom za američki magazin Foreign Affairs, bivši vođa Jugoslavije Josip Broz Tito predstavio je manifest vanjske politike koja će obilježiti njegovu vladavinu.
Već na samom početku, Tito kao prioritet definira čvrstu odluku da se svi međunarodni problemi rješavaju mirnim putem i saradnjom. Prema njegovom mišljenju, upravo ljudi čija je dužnost da održavaju mir i sigurnost, najčešće sami narušavaju princip mirne koegzistencije upornim dijeljenjem svijeta na zone utjecaja, piše Newsweek.
Porijeklo tenzija
“Porijeklo tenzija koje danas muče svijet može biti povučeno skroz do vremena Teherana, Jalte i drugih konferencija o određenim međunarodnim problemima kao što je podjela svijeta na sfere utjecaja. Za njih, svijet su činile tri velike sile; sve druge nacije posmatrane su kao protektorati i njihovi napori su ignorirana”, piše Tito.
U kritikama velikih sila, Josip Broz nije štedio ni Zapad, ni Sovjetski Savez.
On Zapad optužuje za licemjerje, jer koristi princip nezavisnosti u propagandne svrhe, dok u praksi čini upravo suprotno – narušava pravu nezavisnost manjih i slabijih država. Tito je savršeno svjestan da je Staljinova politika odgovorna za veliko nepovjerenje SAD-a i Europe u vezi planova SSSR-a, ali ne može objasniti zašto to nepovjerenje ne samo da nije prestalo, već je u porastu i nakon Staljinove smrti.
Titova analiza odnosa Zapada i Istoka, tačnije Washingtona i Moskve, aktualnija je danas nego ikada ranije, prije svega u posmatranju uzroka tenzija i smisla postojanja NATO saveza.
Postavljanje vojnih baza
“Neću otkriti nikakvu tajnu kada kažem da postavljanje vojnih baza u Europi, na Bliskom istoku i u Aziji predstavlja trajnu prijetnju miru jer dovodi do legitimnog nepovjerenja druge strane, u ovom slučaju sovjetskih lidera. Sovjetske vođe gledaju na ovo, s pravom po mom mišljenju, kao na politiku okruživanja, vojnu prijetnju i agresivan pokušaj izolacije Sovjetskog Saveza”, pisao je Tito.
Usporedimo li ovo viđenje s saopćenjima Kremlja u posljednjih nekoliko godina, vidjet ćemo da je ključni problem na relaciji Washingtona i Moskve, suštinski nepromijenjen. Na njega su se samo u međuvremenu pojavili drugi problemi, kao što je pitanje američkog raketnog štita u Europi ili Južnoj Koreji, koji su dodatno zakomplicirali situaciju.
Postojanje NATO pakta, primjećuje Tito, imalo je smisla kada je Savez nastajao – tokom vladavine Josifa Visarionoviča Staljina. Kako su faktori zaslužni za uspostavljanje saveza nestali, ne postoji apsolutno nikakvo opravdanje za njegovo dalje postojanje, a naročito ne za širenje i razvoj.
S obzirom na Titovo fundamentalno protivljenje “blokovskom sustavu” vanjske politike, sličan stav važi i za Varšavski pakt, premda je njegov “pokretač” bila neophodnost protuteže NATO-u. “Uvjeren sam da će Varšavski pakt nestati čim nestane i NATO”, pisao je Tito.
