1996. godine dobio je bronzanu statuu u gradu za čiji je tim izgarao, i bio u vjeran čak i kada su 1993. godine ispali u Serie B.
Baron: U to vreme sam šanirao malo po Firenci, gađo neku matorku – vlasnicu frizerskih salona.
Cile: Jel’ za kintu?
Baron: Ne maco, za klikere. Ma nema džabe ni za babe. Imao sam sto somića lira po orgazmu. Siđem ja jednom dole do salona, listam novine, čujem vrata – okrenem se, Batistuta.
Cile: Gabrijel?
Baron: Svega mi. Pita ga brica – ‘Bati, kako ćemo’. A on pokaže na mene. Kaže – “isto kao ovom momku ovde”.
Cile: I šta vozi Batistuta?
Baron: Šta misliš?
Cile: Ne znam, Ferrari.
Baron: Jugo. 65 A crni, kabrio. Ja mu ga lično dovezao iz Kragujevca.
Ovako ide konverzacija između Barona i Cileta u legendarnom filmu “Kad porastem biću Kengur”.
Istina je slijedeća: Gabriel Omar Batistuta nije živio životom fudbalske rokenrole. Iako je godinama bio ponajbolji igrač Serie A, dok je nosio dres Fiorentine, Rome, kasnije i Intera. A bio je i i dalje je fudbalska rokenrola.
U Firenci se i dalje ustaje i stavlja ruka na srce kada se pomene Batistuta, ali sa Violama nije uspio osvojiti italijansku ligu. Po dolasku u Romu – postao je kralj Italije. A najveća žal je to što pehar osvajača prvenstva Italije nije podigao u dresu Fiorentine.
1996. godine dobio je bronzanu statuu u gradu za čiji je tim izgarao, i bio u vjeran čak i kada su 1993. godine ispali u Serie B.
Sa njima je osvojio Kup Italije i Superkup – ali ligu nije. Ono što je interesantno, za jednog od najboljih igrača/napadača koje smo mogli gledati – on se fudbalom počeo baviti slučajno.
Volio je košarku više, međutim, kada je Argentina 1978. godine osvojila Svjetsko prvenstvo – bio je fasciniran igrama Maria Kempesa. Posvetio se najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – i postao je jedan od najboljih igrača svoje generacije.
“Ja ne volim fudbal. To je samo moj posao”, izjavio je jednom prilikom za nacionalnu televiziju u Argentini. Nakon fudbalske karijere koja je okončana 2005. godine, posvetio se golfu i polu koje rado igra.
Profesionalno je igrao od 1988. godine, kada je potpisao za Newell’s Old Boyse u Argentini. Poslije je odigrao sezonu u River Plate, sezonu u Boca Juniorsima, prije transfera u Fiorentinu 1991. godine.
Karijeru su mu izimeđu ostalog obilježile povrede. U ispovjesti je kazao da je imao tolike bolove, da se nije mogao pomjerati, te da je često mokrio u krevet – jer do toaleta nije mogao doći. To ga je stiglo nakon povlačenja iz profesionalnog fudbala 2005. godine, a zbog bolova u skočnom zglobu – prijetila mu je čak amputacija tog dijela tijela. Silno je to želio – jer je bol bila nesnošljiva, ispričao je.
U karijeri ima više od 550 odigranih mečeva, i više od 300 postignutih golova. Nakon dvije sezone u Al Arabiju, povukao se iz fudbala – kojem se više nikada nije vratio.
Samo je kratko radio kao TV komentator za Televisa Deportes. Trenutno vodi i upravlja svojom građevinskom firmom. Kratko je radio i kao savjetnik u FC Colon, ali držao se uvijek toga da mu je fudbal samo posao.
Za selekciju Argentine odigrao je 78 mečeva, dao 56 golova tokom 11 godina koliko su ga selektori zvali.
Važio je za igrača koji je bio iznimno brz, vrijedno je radio na terenu, a imao je nepogriješiv talenat za gol. Bio je jedan od najkompletnijih igrača svog vremena, dobar sa loptom, skok igrom, jak u duelu – a golove je davao sa užitkom. U karijeri nije imao skandala, niti je vodio buran život van terena.
Bio je pravi vođa tima i vjerovatno jedan od najboljih primjera fair-play igrača. Stoga, ono što Baron kaže u “Kad porastem biću Kengur”… “…šalje sve novce kevi…” itekako ima smisla kada je Batigol u pitanju.
